Bilo je i vrijeme. Aktualan i provokativan, 'Banket u Blitvi' je preslika svega što je na ovim područjima doživljeno i preživljeno ne samo u posljednjih četvrt stoljeća, nego i u, najmanje, cijelom. To mu daje snagu, ali i razlog zašto na njemu nije oportuno inzistirati, 'pored toliko drugih boljih stvari'.

Usidren je s dva stožerna lika: diktatora pukovnika Kristijana Barutanskog, koji je stvorio izmišljenu, ali prepoznatljivu državu Blitvu gotovo ni iz čega, i njegovog nekadašnjeg školskog i ratnog druga, a onda političkog protivnika, liberala i čovjeka od 'kutije olovnih slova' Nielsa Nielsena. Iako zanimljivi, oni su ipak funkcije jer naglasak je na sukobu ideja, svjetonazora i ideologija: jedne sazdane na makjavelističkoj učinkovitosti svjesnoj težine mača u ruci, druge idealistički zagledane u principe, humanost i, na koncu, umjetnost.

Međutim između slobodnomislećeg pojedinca i vladara u tako posebnom odnosu baš i nema velike razlike. To su dva pola iste sudbine i dva puta istog čovjeka koje se, i bez naročitog cinizma, može tretirati kao zrcalnu sliku, što ova predstava i čini.

Minimalistička kreacija nije krenula najjednostavnijim putem imitacije ili raz(g)radnje čuvene lutkarsko-kazališne metaforike iz izvornika, niti ide tragom rečenice diktatora o 'odvratnom i smrdljivom ljudskom zvjerinjaku'. Naprotiv, to je kazalište koje se ne nameće slikama nego riječju, ali ipak nije sluškinja književnosti nego njezin plod. U ovom slučaju književnost je ionako plod politike, jer 'Banket u Blitvi' je roman s ključem o shvaćanju povijesnih datosti i nužnosti.

Znalci su ga već nazivali alegorijom i grotesknom ironijom, a obje ocjene rezultat su zaključka da je upravo 'Banketom' autor htio naznačiti koliko malo vjeruje u sve ono što se dogodilo ili se tek ima dogoditi. Pored toga, taj je roman solidna satira u kojoj se pjeva 'Oj, Blitvini, još nam živi duh naših djedova' i o Blitvi koja još nije propala, a spominje se i međunarodni sud u Haagu.

Mladen Vukić odlučio se za manje dopadljivu i bitno rizičniju vrstu čitanja, preko Nielsenove nimalo patriotske opaske o malim narodima i njihovim malim povijestima, kulturama i civilizacijama, čiji umjetnički, tehnološki i svi ostali dosezi nisu ništa drugo nego imitacija.

Jedini način da se taj začarani krug prekine u kazalištu je povratak na bitno: osnovne, maksimalno prilagođene mizanscene i dramaturške zahvate koji Krležinu rečenicu čuvaju, ali narativnu liniju tretiraju onako kako je Barutanski postupio s Blitvom. Silovanje je, paradoksalno, ublaženo avangardističkom gestom ubacivanja kora Radija Blitve. Između pojednostavljenih i/li lažnih objava, krčanja i zujanja, Anja Đurinović, Dubravka Lelas, Adriana Šnajder, Ana Vučak i Ana Marija Žužul zadužene su i za zlokobnu promidžbu, na kojoj je Jadran Boban bazirao vizual predstave: 'Sjajno brije Sapun Blitva, po njem klizi svaka britva!'

Ni povijesna freska ni ansambl predstava, 'Banket blitvanski' sveden je na dva navodno nepomirljiva stava i (ne)mogućnost njihovog pozorničkog, reprezentativnog dijaloga. Silnice i veze među njima stoga nisu dramski likovi, nego komunikacijski alati i zato ljubavnica-špijunka Karina Michelson i logično nasilni major Georgis postoje samo kao odjeci u različitim, ali namjerno tek skiciranim interpretacijama efektne Anice Kovačević.

Ne samo vjerno slijedeći jezik izvornika koji protagonistima daje gotovo isti glas, nego i građanskim kostimima Irene Sušac koji na trenutke zaista impozantnog Barutanskog Slavka Jurage i reducirano tipiziranog Nielsena Tomislava Martića i vizualno poistovjećuju, predstava ne inzistira na događajnosti, već na sasvim privatnim manipulacijama mislima i savješću koje mogu imati, ili imaju, posljedice šire od privatnih.

'Banket blitvanski', projekt koji nezavisnost i ambiciju svjesno plaća vrlo očitom poetikom 'manje je manje', ima jasnu misiju. Preko romana koji se opire zaboravu, ona kaže ono što nije lako čuti: da je politika, a onda i povijest koja se njome piše, stvar osobnih odluka s javnim posljedicama. Kao i kazalište.