O specifičnom načinu rada redatelja rođenog 1976., danas zaposlenog na novosadskoj akademiji koju je i završio, domaća publika već ponešto zna: svojedobno je također u ZKM-u gostovala njegova adaptacija 'Elijahove stolice' Igora Štiksa, koja je i pobijedila na beogradskom festivalu BITEF. U Teatru &TD i na Trećem programu Hrvatskoga radija našle su se domaće inačice njegove dokumentarne drame 'Čekaonica', a sam je čak i glumio u hvaljenom sedmosatnom 'Galebu' u režiji Tomija Janežiča. Na radionici 'Od teksta do predstave' Hrvatskog centra ITI, Liješević je postavio 'Ogrebotine' Olje Lozice. No režija 'Mirnih dana u Mixing Partu' prva mu je, kako kaže, institucionalna suradnja s nekim kazalištem u Hrvatskoj.

Najgrublje, u nekoj najčišćoj podjeli, za mene je to komedija koja kreće iz obiteljskih odnosa postčehovljanskih neostvarenih ljudi u nekim godinama kad im postaje jasno da se neki snovi najvjerojatnije više ni neće realizirati. S jedne je strane u predstavi čisti realizam, s druge potpuni otklon od njega, pa jedna glumica igra električnu četkicu za zube a jedan glumac spolovilo glavnog lika! Sve to izlazi iz glave tog protagonista kojom 'drmaju' hormoni, alkohol, porivi za pisanjem i seksualnim pražnjenjem. Radnja prati norvešku obitelj na ljetovanju u Bavarskoj, kod domaćina koji govore samo njemački pa je i naslov plod pogrešnog računalnog prijevoda. Mixing Part je, naime, Garmisch-Partenkirchen. Glavni junak sredovječni je muškarac u raznim vrstama kriza. On je dramaturg koji sanja da napiše dramu jer nikad ništa nije napisao i samo radi na tekstovima drugih. Na odmoru sve te frustracija izlaze na vidjelo zbog čega se obiteljska idila u idiličnom krajoliku pretvara u svoju suprotnost. Na kraju on shvaća da je sve što se njemu i njegovoj obitelji dogodilo zapravo bila drama koju je proživio. Autor zato i jest napisao svoj roman kao dramu, ali postavlja se pitanje zašto nije napisao dramski tekst. Vjerojatno je točan odgovor ujedno i onaj najjednostavniji: uvijek se više zaradi romanom.

Što domaća publika, iz današnje perspektive, ima zajedničko s takvom pričom?

Najviše me zanimala tema potiskivanja, jer potiskivanje rađa nasilje koje u ovom romanu nije vidljivo na prvi pogled, ali ga zapravo ima jako puno. Bračni par koji je ovdje u prvom planu naizgled su fini civilizirani ljudi, reklo bi se: pravi sjevernjaci, ali su zapravo jako agresivni prema sebi i drugima, prenose je na djecu, ne mogu je se riješiti čak ni na odmoru. Na primjer, suvremeni sociolozi ne preporučuju obiteljske odmore dulje od sedam ili najviše deset dana, jer se ljudi više ne poznaju dovoljno i nakon tog razdoblja njihove razlike izlaze na vidjelo pa krenu sukobi, svađe... nasilje. Ova predstava govori i o instituciji braka, koja je na sve tanjim nogama jer kao da ju je suvremeni život nekako prerastao. Trebalo bi pronaći neku novu vrstu ljudskog udruživanja.

Ako je roman već dobrim dijelom sastavljen od upravnog govora, znači li to da niste imali baš previše posla s adaptacijom?

Istina, iako dramaturginja Jelena Kovačić i ja adaptiramo tekst tijekom procesa. Naime, ovaj je projekt, meni barem, posebno zanimljiv jer nisam htio raditi nikakve pripreme na početku, nego smo u prvih sedam dana pošli kroz cijeli tekst s cijelim ansamblom u konkretnom prostoru gdje ćemo ga i igrati. Željeli smo na licu mjesta saznati kako taj tekst funkcionira, koje dijelove treba izbaciti, a koje naglasiti. Tako i sam tekst 'nastaje', ili nestaje, u procesu rada na predstavi.

To zvuči kao bacanje u vatru naglavačke. Kako ste preživjeli takav početak?

Roman uvijek imam mnogo više likova i daje puno više informacija od drame. Nisam znao točno kako ću ga postaviti, a i nisam se htio već na početku ograničiti podjelom ili zadanim brojem likova. Zato i nismo radili podjelu, nego smo cijelom ansamblu dali roman na čitanje s idejom da će se za rad na predstavi prijaviti oni kojima se on svidi. Bio je to hod po jako tankoj žici, ali osjećao sam da se u ZKM-u tako može raditi upravo zato što je taj ansambl toliko otvoren i naviknut na različite postupke da mu nije problem i ovako započeti raditi. I zaista se, moram reći, sama od sebe složila upravo idealna podjela. Nelagodna mi je pozicija uvijek kad moram raditi u kazalištu čiji ansambl ne poznajem dovoljno. Gledao sam neke ZKM-ove produkcije, ali u njima čovjek vidi samo one koji najviše igraju. Međutim, smatram da je za pojedince i za ansambl kao kolektiv najzdravije kad se pronađu i neke manje vidljive strane, i pojedinaca i kolektiva. Ali zato unaprijed treba biti spreman na to da ti pripadne uloga četkice za zube ili spolovila.

Vrlo često radite po proznom, a ne dramskom predlošku. Zašto?

Da, i sve ću češće, jer dosta toga što već sad zakazujem opet jesu romani. Najprije sam neko vrijeme osjećao tjeskobu s dramskim tekstom pa sam poželio raditi nešto drukčije. Rezultat je bila 'Čekaonica', predstava bazirana na intervjuima koje sam obavio s takozvanim običnim ljudima. Provodeći to istraživanje shvatio sam da oko nas postoje drame u tim običnim životima. Njih dramski pisac može iskoristiti za svoj tekst, ali bit kazališta ne mora biti dramski tekst nego drama sama, dakle priča koja nosi dramu ili problem koji se nekome događa. Taj problem je već potencijalan predstava ili kazalište samo. Netko to lako i brzo shvati, ali meni je trebalo nekoliko godina da mi se to iskristalizira, pa sam se jedno vrijeme intenzivno bavio dokumentarnim teatrom i u tom nizu su nastale predstave kao što su 'Čekaonica', 'Plodni dani' ili 'Povodom Galeba'. Posljednja, napravljena u Crnoj Gori, nosi naslov 'Očevi su gradili'. Ja sam iz Budve i kad god posjetim svoj grad sve manje ga prepoznajem jer ono što su nam očevi izgradili, taj svijet u kojem smo živjeli, sad grade neki drugi 'očevi', o kojima mi sve manje znamo, kao i o svijetu koji sada grade.

Naizgled je to zanimljiv paradoks: pronašli ste razlog za kazalište izvan forme koju nudi dramski tekst. Je li u njemu sadržan i Vaš komentar suvremenog dramskog pisma?

Ne bih to tako rekao. Postavio sam i dosta takozvanih pravih dramskih tekstova, Harrowera i Osbornea i gomilu srbijanskih dramskih autora. Odgovara mi ono što me inspirira i u čemu se prepoznajem. Ali, očito se bolje prepoznajem u formama koje nisu dramske, barem ne u originalu. Roman pruža puno mogućnosti za rada, neke dijelove može se prepričati, neke dijalogizirati, a neke jednostavno – pokazati. Roman ima neku svoju dramaturgiju, i pisac brine o tome kako čitatelj prima priču. Čitajući ovo i spremajući se za predstavu, shvatio sam da i gledatelj mora polako razumijevati što gleda, u kojem je 'stupnju' radnje u pojedinom trenutku. Kad postavljam roman, pokušavam dozirati informacije na pozornici, tako da gledatelj ima svoj vlastiti doživljaj, a ne da ga dobije na tanjuru. Bavljenje dokumentarizmom koji sam ranije spomenuo mi je pomoglo da se oslobodim. Drugi veliki preduvjet za to bila je dugogodišnja suradnja s Tomijem Janežičem, zbog kojeg sam postao nakratko i glumac. Njegova sloboda u radu i razmišljanju o kazalištu bila mi je nedostižna sve dok nisam napravio 'Čekaonicu'. Kad se čovjek opterećuje pitanjem kako će predstava na kraju izgledati, onda nema kreacije pa sam počeo slušati svoju intuiciju. Tada sam napokon počeo zaista uživati u radu.

Scenografija je napravljena od kazališnih elemenata, sve se vidi i sve je jasno.