Kazalište 'MOJE DIJETE'

Velike namjere male predstave

'Nasilan svijet prepun dobrih namjera, lica izviru iz publike kako bi bila bačena u naša lica, u pitanju nije samo suvremena obitelj, u pitanju je, naposljetku, cio naš svijet', samo su neke od najava objavljenih pred prvu dramsku premijeru 55. Splitskog ljeta, 'Moje dijete' Mikea Bartletta, u režiji Nenni Delmestre

Prilično smjele najave, koje će se na kraju pokazati suvišnima iz nekoliko razloga.

'Moje dijete' je suvremena drama mladog britanskog dramatičara Mikea Bartletta, kojoj je ovo nakon britanskih izvedbi prvo izvođenje u Europi. Suvremeni tekst svojom tematikom zadire u samu srž suvremene disfunkcionalne obitelji. Priča je sljedeća: dječak (Marko Petrić) se iz posjeta ocu (Trpimir Jurkić) vraća s ozlijeđenom rukom, majka (Nives Ivanković) zatim nastoji ocu oduzeti pravo na viđanje sina, otac potom otima dječaka, a u rješenje sukoba upliću se majčin novi muž (Ante Čedo Martinić) te roditelji majke i oca.

Čemu dakle grandiozne najave za ono što je u osnovi intimistički komad u kojem bi glumci i publika trebali razviti bliski odnos? Prije svega, sav podtekst te sublimno odašiljane poruke dramskog komada trebali bi biti ostavljeni gledatelju na konačnu procjenu. Koliko god da je kritika svijeta neoliberalnog kapitalizma u kojem umjesto načela altruizma vlada egocentrično načelo uspješnosti dobrodošla u hrvatsku zbilju, didaktično kazalište možda nije najbolji put.

Snažne teme uvijek balansiraju na tankoj liniji između pravog učinka i naivne patetike, a Bartlettov tekst na više mjesta miješa registre. Komad je najefektniji kada razgolićuje bliske odnose unutar obitelji, kada ukazuje na uvijek izmjenjive pozicije žrtve i agresora te kada naglašava suvremene neuroze, a najslabiji je kada tipizira likove poput oca luzera ili kada sentimentalno zaziva izgubljenu obiteljsku harmoniju.

Dakle, dan nakon velikog otvaranja festivala na Prokurativama uslijedila je potpuna suprotnost, intimistička drama u podrumima Dioklecijanove palače. Ambijentalni prostor podruma spretno je prilagodila Lina Vengoechea modularnom pozornicom i malenim tribinama koje su na nju naslonjene. No opet, takva scenografija, u kombinaciji s diskretnim svjetlima i zvukom kapanja vode, više bi odgovarala kakvom jakom ritualnom i simboličkom teatru no Bartlettovom tekstu.

Redateljica Nenni Delmestre inzistirala je na suvremenom stilu igre, lišenom uobičajenih teatarskih izražajnih sredstava te na glumi iz gledališta, što nije nov postupak, no iznimno je dobrodošao kao radna platforma za glumce nacionalnih kuća, posebice za dvoje studenata glume u Splitu koji sudjeluju u predstavi.

Temu disfunkcije suvremene obitelji obrađivali su mnogi, a ono što Bartlett, pa zajedno s njim i splitska predstava, nude u gotovom formatu, drugi rade mnogo suptilnije. Primjerice, francuski filmski režiser Arnaud Desplechin svojim hladnim pogledom izvrsno secira obiteljske drame današnjice i temu emocionalnog otuđenja, pritom ne iznoseći moralne teze niti zalazeći u tipizacije.

Predstava nas je svojom jakom fizičkom glumom, sirovim i surovim replikama te teškom tematikom imala vjerojatno za cilj protresti, no radije bismo gledali snažan teatar, a ne samo osluškivali snažne poruke.

 

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još