Ravnatelj splitske Drame Jasen Boko je, naime, svoj mandat odlučio započeti upravo dramskim tekstom mladog autora, još studenta dramaturgije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, i to ne na maloj, komornoj ili izmještenoj sceni, čak ni zakriveno nekim festivalskim plaštom poluslužbenog pokušaja ili koncertnog čitanja, nego punopravno – u zamahu na velikoj pozornici. Sve što je stavljeno na stol u tako poprilično riskantnom potezu, imalo je i donekle opravdanje u samom tekstu, ali i u izboru redatelja Same M. Streleca, Slovenca koji često radi u Hrvatskoj. Međutim, ni tu nije baš sve bilo programirano i jasno.

Pešutov tekst je kontinuirani polilog, s definiranim licima u nedefiniranim kontekstima, osobama koje iako imaju 'i broj i padež', izranjaju iz svijesti protagonistice i uranjaju u nju prema logici koja nije uvijek u potpunosti razumljiva. Prije psihogram neimenovane One, 's dvadeset i nešto godina i samo nekoliko doista važnih izbora', nego dramski tekst, 'Pritisci moje generacije' čitaju se kao poetska drama, idealna za izvođenje u radiodramskim formatima, dok za pozorničku interpretaciju nudi istodobno i previše i premalo. Samo M. Strelec, redatelj s u prosjeku vrlo dobrim učinkom na ovdašnjim pozornicama, od toga je uspio sklopiti predstavu, i to takvu koja zadovoljava najprije ciljanu publiku, onu mlađu i žensku.

No ni ostali u gledalištu ne mogu i ne moraju ostati uskraćeni ovom inačicom Ibsenove 'Nore' za 21. stoljeće, koja ne pleše tarantelu, nego se hrani iz kutija jer joj je i život u kutijama, a perspektiva u nedozvoljenom minusu, poput računa. Monodramski prizvuk tekstualnog predloška na pozornici dobiva logičan razvoj, likovi, barem oni važniji među njima, postaju trodimenzionalni, a osnovne linije priče prepoznatljive. Kao da je prijenos na pozornicu 'pritiske' objasnio i definirao, ali nikako ne i smanjio. Jer točni opisi svega što čini odnose između bliskih osoba koje se ne razumiju, ili pak između unutarnjeg svijeta protagonistice i vanjskog svijeta svih onih koji joj žele samo najbolje i tako zatvaraju kavez za njezino tijelo i emocije, tek na sceni dobivaju rasporede kakve zaslužuju.

Predstava zato funkcionira i kao odjek sapunice s kvalitetnim dijalozima i emotivnim učincima koji ne igraju uvijek na prvu loptu, ali i kao znak ne pomodne, nego nužne suvremenosti u tretiranju likova, radnje i dramske forme uopće. A sve na razini koja dopušta da se na sceni HNK ostane 'fino i pristojno'. Pokoja psovka i malo rasutog seksa, skandaloznost kojega leži prije u njegovoj usputnosti, nego eksplicitnosti, prisutni su tek zbog vjerodostojnosti i atmosfere, ali nisu glavni ni presudni okidači Njezinih konačnih odluka. Razlog je u Njoj samoj, a način kako to beogradska glumica Ana Franić uspijeva izvesti ne ostavlja mjesta sumnji u autentičnost i glasa i scenske pojave koja bi mogla postati zaštitni znak ne samo ove predstave. Ana Franić Nju portretira kao sasvim svakodnevnu Svatkovićku, suputnicu na koju je lako prebaciti svoje probleme i dvojbe, kao da ih sama nema dovoljno, ali ima i snage podnijeti vlastitu odluku kad, unatoč svemu, u velikom finalu izabere slobodu.

Nekoliko generacija ranije taj bi čin bio 'bolja polovica hrabrosti', dok ga današnji cinizam čita kao tezični eskapizam, koji je lijepo vidjeti na sceni i priželjkivati izvan nje. Pogotovo kad se uzme u obzir koliko su, unatoč režiji koja inzistira na znakovima suvremenosti, Bruna Bebić i Žarko Radić kao osviješteni roditelji, Vicko Bilandžić kao nesuđeni zaručnik i razigrani Pere Eranović kao jednako nesuđeni ljubavnik, nalik vječnoj i uvijek istoj zamci obitelji, društva i ustaljenosti. Vjerovati da ju je moguće izbjeći, makar i uz visoku cijenu, znači 'Pritiske moje generacije' vidjeti ne samo kao generacijsku predstavu. Iako bi to mogla postati.