Kazalište KAZALIŠNA KRITIKA

Uspio 'Diplomac' u 'kaptolskoj tvornici zabave'

Izvor: Ostale fotografije www.komedija.hr , Autor:www.komedija.hr

Plastika, malo erotike i naznaka ljubavi te songovi dua Simon & Garfunkel ipak nisu sve na što se svodi 'Diplomac'. Kao ni sentimentalno sjećanje na film Mikea Nicholsa s Anne Bancroft i Dustinom Hoffmanom. Riječ je o komadu koji jest zanimljiv i tematski i sadržajno, čak i ako ga se postavlja u drukčije vrijeme. U Kazalištu Komedija učinila je to Aida Bukvić, izabravši za glavne uloge Ivana Maguda, Sanju Marin i Anu Kraljević

Kazalište ne bi smjelo biti gotov proizvod, ali ipak ponekad to jest. Pogotovo ono kazalište koje ni ne želi biti ništa drugo. Takva je većina repertoara Komedije, gdje se domaćim sredstvima pokušava rekreirati inozemne recepte, koji ponekad dolaze doslovno u vidu 'uputa za uporabu'. U tome načelno nema ništa loše jer 'kaptolska tvornica zabave' je sasvim jasna u svojim namjerama, kako onim vezanim uz događanje na sceni tako i za rezultat na blagajni. Problem s tim repertoarom nastaje kad se domaća izvođačka i redateljska stvarnost u bitnom razlikuje od onoga što bi trebao biti standard. Bilo je takvih slučajeva, ali 'Diplomac' ipak nije jedan od njih.

Aida Bukvić nije redateljica koja se istaknula posebno istančanim osjećajem za kazalište ili željom za inovacijom. Njezin se rad svodi upravo na podržavanje izvedbene situacije i brigu oko točnosti reprodukcije, pa je na 'Diplomcu' upravo to i odradila. Uz poneki bolno pogrešan rez, u režiji ove predstave se nije moglo puno ili bitno pogriješiti jer zadaci ionako nisu drugo nego rekreiranje scena koje su, zahvaljujući popularnom filmu, dio kolektivne memorije. Zato predstava jest solidna, kao domaća franšiza uspješne prerade romana Charlesa Webba iz pera Terryja Johnsona koja puni gledališta po svjetskim metropolama. I podjela je slično napravljena: za ulogu fatalne, a razočarane gospođe Robinson izabrana je Sanja Marin, a za Elaine i Benjmina mladi Ana Kraljević i Ivan Magud.

Članica ansambla Komedije Sanja Marin nije često na sceni, ali ovim je nastupom pokazala da je to lošije po njezino kazalište nego po nju samu. Bilo na početku predstave kao smušena alkoholičarka koja provjerava može li još biti privlačna, kao nezainteresirani seksualni predator u sredini ili cinična, ali i poprilično mudra sredovječna patnica na kraju, njezinoj se interpretaciji gotovo ništa ne može zamjeriti. Ostale dvije glavne uloge ipak imaju problema, iako su i vizualno i temperamentom Ivan Magud i Ana Kraljević pogođeni. Njegov je najveći problem prevelika ekspresivnost, s kojom se, uostalom, borio i Dustin Hoffman, pa u prvom dijelu predstave pretjeruje sa 'smušenošću' nervoznog djevca, a pred kraj sve neuvjerljivijom odlučnošću. Elaine Ane Kraljević bitno je suzdržanija, što joj u konačnici jednostavno bolje stoji.

U ostalim rolama veterani Komedije dali su ono što i inače daju. Ivica Zadro i Vanja Ćirić kao Benjaminovi roditelji odigrali su tipično svoje zadatke, zbog kostima Mirjane Zagorec pomalo ridikulozne, kao izmještene iz nekog sporednog kadra Johna Watersa, dok je Davor Svedružić ponovno dokazao svoju sklonost komičnom, pogotovo u finalnoj sceni propalog vjenčanja. Slično bi, da je imao više mjesta i vremena, uspjelo i Draženu Bratuliću.

Humoru unatoč, 'Diplomac' u podlozi ima i sasvim ozbiljna pitanja koje se ne tiču samo seksualnog života roditelja, ili pak seksualne inicijacije u vrijeme kad još nije bilo zdravstvenog odgoja. Iako ga obrađuje s vedrije strane, taj tekst prvenstveno govori o nemogućnosti izbjegavanja ustaljenosti, jer ona je rezultat navodno prirodne želje za redom. Neki trenuci su zato poučni bez obzira na obradu ili kontekst u kojem ih se igra: onaj kad Mrs. Robinson prizna da je studirala umjetnost iako je više uopće ne zanima, a najviše kad mladom paru poželi sreću u budućem životu predviđanjem da će se ionako 'poubijati od dosade'.

Gledajući izvana, najzanimljiviji je pritom ipak paradoks koji leži u činjenici da zaplet i poruke 'Diplomca' u današnjem svijetu zvuče pomalo groteskno. Napisane iz idile ostvarenja američkog sna, na početku šezdesetih godina prošlog stoljeća, danas scene pobune mladih koji samo žele živjeti svoj život zvuče poprilično promašeno. Danas, naime, mladi ne odlaze od roditelja, niti se pokušavaju emancipirati, nego im se vraćaju s obzirom da još jedino roditelji, ako ne i njihovi roditelji, imaju barem donekle stalan izvor prihoda – plaću ili mirovinu. Utoliko je ovaj polustoljetni hit danas i (ne samo) ovdje, vjerojatno ne svjesnim izborom uprave kazališta ili autorskog tima, dobio još jedan cinični okvir.

243364,242878,242654,242608
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još