Matišić i Matanić svojom su filmskom suradnjom prije deset godina uspjeli pokazati da domaći film može biti relevantan i suvremen te da tematski i formalno, stilski, vizualno i dramaturški može stati uz bok vrhuncima malih kinematografija. Možda je pretjerano reći da su baš 'Fine mrtve...' bile prijelomna točka, ali nekako se u to vrijeme počelo odustajati od refleksnog zanemarivanja i apriornog nipodoštavanja domaće filmske produkcije. Taj je trend preživio, jer domaćem je filmu danas bolje nego kazalištu. Donekle i s pravom.

'Fine mrtve djevojke 2.0' ili 'F.M.D.20.13', kako bi trebalo nazvati deset godina nakon filma u kazalište prenesenu gotovo istu priču, obračun je sa svime što današnja Hrvatska nudi. Predstavi je to najveći adut i najveći problem. U želi da kaže baš sve na kraju ne kaže gotovo ništa, jer je unaprijed pomirena. Rekavši sve u danom okviru, od institucionalnog u kojem nastaje do pripadajućeg društvenog refleksa na koji i ne baš podsvjesno računa, ona postaje svoj protuuzor zadivljen činjenicom koliko je činjenica izrekao. Pritom je potvrdila i parametre onoga što se u domaćem kazalištu traži: niz poznatih lica, radnju koja je već jedanput 'sjela' i medijsku prašinu uzrokovanu aktualnostima.

Svega toga u 'Finim mrtvim djevojkama' ima, u mjeri koja čak prekoračuje uobičajene standarde institucionalne provokativnosti, ali i u stilu koji ih zataškava i poništava. Kazalište jest možda i mjesto borbe, a ne samo igre o promjenjivosti svijeta, ali ta borba mora imati stila umjesto tek pamfletističke zezancije koja želi biti drukčija od pamfleta. Kad se s pozornice govori iskreno, to se proziva pamfletom; kad se pokušava otvoreno pokazati mehanizme manipulacije, to se čita kao manipulacija sama ili kao atraktivna samopromocija. Međutim kad se pokuša hodati između, rezultat je to da poruke jesu zvučne, ali njihov je scenski potporanj previše nalik svojem antipodu.

Redatelj Dalibor Matanić i dramatičar Mate Matišić pokušali su naći srednji put, onaj između repertoarne učmalosti sa skrivenim ključevima koji suvremenost komentiraju baštinom i plakatne otvorenosti u čiju se učinkovitost ne želi vjerovati. Jednostavna priča iz filma tako se zakomplicirala gomilom materijala u kojoj svaki lik dobiva svoje naličje i svaki je potencijalno karakter, iako to radnjom ne zaslužuje biti. Rezultat je razvodnjena suština pa se umjesto zagovora ljubavi i prava na nju predstava pretvorila u ples domaćih mrtvaca, stereotipova koji balansiraju između ljudskosti i naučene šablone domoljublja, pogrešno shvaćenog katoličanstva i obične prijetvornosti. Redatelj i dramatičar za svakoga naizgled imaju srca, ali zapravo nemaju ni za koga, čak ni za naslovne junakinje.

Ton predstave zato jest negdje između sivoga, u relativiziranju individualnih sudbina kroz shematizirane karikature, i crnoga, kojim se dokazuje da se s 'istinama' treba boriti otvoreno. Ako je film ponudio jednostavnu matricu u kojoj je poistovjećenje bilo gotovo automatsko, predstava nudi panoptikum u perspektivi toliko udaljenoj da empatiju zamjenjuje voajerizmom. Drugim riječima, predstava jest komentar zbilje, na trenutke dovoljno iskren da se njegovoj kritičkoj namjeri i povjeruje, ali i dovoljno plošan da 'Čavoglave' zvuče domaće i poznato, a ne zlokobno. Kazališne 'Fine mrtve djevojke' inzistiraju na tome da svaka aberacija ima svoje utemeljenje, a svaki 'grijeh' svoj racionalni 'uzrok'. Iako je sve to 'mutno u nama', svaki segment Matišićeve slagalice nikoga ne predstavlja, ni ne ostavlja, nevinim.

U kolopletu izrazito verbaliziranih 'krivnji' Nataša Janjić Lokas i Ivana Roščić u naslovnim ulogama morale su biti svedene na ilustrativnost očitoga i popunjavanje šablona sve dok ozbiljnost ne daje prvoj iskrenost želje za smrću, a drugoj razlog da ostane na životu koji to nije. U registru svojih uloga one su učinile najbolje, kao i Biserka Ipša, Franjo Dijak ili Nela Kocsis te Živko Anočić, kojem je jedinom dopušten kratak, ali efektan dramski luk. Zajedno s Filipom Šovagovićem, Anom Kvrgić, Nenadom Cvetkom ili Darkom Milasom ispričali su lokalnu, koliko i globalnu priču o uvjetovanosti mržnje izvan bio kojeg registra krivnje. S tom porukom nemoguće je ne složiti se, ali ne i s dodatnim obrazloženjem u svakoj dodanoj biografiji.

Kazališne 'Fine mrtve djevojke' nesumnjivo su repertoarni 'zicer', duhovit i provokativan upravo onoliko koliko se to od Matišića i Matanića očekuje. Predstava takvog tipa i takve praktične didaktičnosti ne mora osvajati, ali, svim upisanim opravdanjima unatoč, mora postojati.