KAD NEMA POSLA

Glumice same plaćaju pozornicu za svoje intimne priče

04.12.2012 u 10:10

Bionic
Reading

'Pokrenule smo predstavu najviše zato što posla naprosto nema, a mi smo imale dobar proizvod u rukama te smo se odlučile same pobrinuti za njega', pojasnila je Lada Bonacci, glumica koja je s kolegicama napravila predstavu Projekt 12/2 te za njeno izvođenje plaćaju najam pozornice kina Grič, što u našim prilikama zaista nije običaj

Devet mladih glumica, Lada Bonacci, Csilla Barath Bastaić, Ivana Krizmanić, Lana Gojak, Romina Vitasović, Tanja Smoje, Jelena Hađi-Manev, Ana Vilenica i Mia Biondić, hrabro se i posve ogoljelo suočava s vlastitim strahovima, čežnjama i nadanjima u kazališnoj predstavi Projekt 12/2 koju redateljski potpisuje Slobodan Karajlović, a za dramaturgiju je zaslužna Olja Lozica. Svaka od njih autorica je vlastite izvedbe u kojoj donosi neku svoju intimnu priču.

Sama predstava više je od kazališnog događaja, s obzirom na koncept u kojem glumice preuzimaju produkciju u svoje ruke, samostalno odabiru odgovarajuće uloge te se brinu i za distribuciju predstave. Nakon nedavne uspješne zagrebačke premijere zbog velikog će interesa ovaj tjedan doživjeti reprizne izvedbe, i to 4., 5. i 8. prosinca u 20 sati na 'kazališnim daskama' kina Grič, kojem plaćaju najam za svoju predstavu.

'Užitak je biti autor i izvođač. Pokrenuli smo predstavu najviše zato što posla naprosto nema, a mi smo imale dobar proizvod u rukama te smo se odlučile same pobrinuti za njega. Rezultati, odnosno broj publike koja nas dolazi gledati iz izvedbe u izvedbu, iznenadili su nas jer ni u najluđim snovima nismo mislile da će se predstava rasprodati. Učimo zajedno raditi stvari koje je dosad netko uvijek radio za nas: organizacija, plakati, karte, pozivnice; učimo jedna o drugoj i to je najljepši dio ovog procesa', kazala je glumica Lada Bonacci

'Sve je počelo 2009. godine, kada je Ellen Stewart, utemeljiteljica La Mamma Teatra iz New Yorka, u suradnji sa ZKM-om u Zagrebu napravila audiciju za ljude koji imaju ideju za projekt. Cilj je bio razvoj nezavisnog kazališta u Zagrebu, a ZKM je ponudio prostor i tehničku podršku. Otišla sam na tu audiciju i dobila projekt. Ideja je bila da glumci na sceni ispitaju svoje vlastite granice na način da se suoče s nekim strahom koji imaju, sa samim sobom, ili da izvedu nešto što im je velik izazov, a nisu sigurni da će im se ikada pružiti prilika to odigrati. I sama sam se ranije dosta bavila strahovima i znala sam koliko je oslobađajući osjećaj kad se kreativno suočiš s njima, kad se izložiš na način da nemaš što za izgubiti', pojasnila je Ana Vilenica, idejna začetnica projekta.

'Igrale smo neko vrijeme u ZKM-u i žao mi je da se ta suradnja nije nastavila. Same smo organizirale nekoliko gostovanja i reakcije su svugdje bile uistinu sjajne. Bilo je teško organizirati više gostovanja jer smo uglavnom slobodnjaci i teško nas je bilo okupiti. Ja sam imala želju od predstave napraviti platformu na kojoj će se rotirati više glumica, svaka po istom modelu, te tako dobiti predstavu koja postaje događaj i koja se uvijek mijenja i, nadam se, traje jako dugo. Mijenja se i zbog toga što svaka glumica uvijek iznova može generirati novi materijal. Moram priznati da se sve u tom pravcu pokrenulo tek kada nam se pridružila jako sposobna i talentirana glumica Lada Bonacci. Ona je prepoznala vrijednost predstave i potencijal platforme te svima nama, koje smo bile malo zamorene od toga da smo i glumice i distributeri predstave, udarila nov, jak vjetar u leđa i sve nas opet pokrenula. Zbog toga sam joj beskrajno zahvalna', objašnjava Vilenica.

'Predstava je svakako pravi primjer toga da u teškim vremenima, ako vjeruješ u sebe i dosljedan si sebi, nastaju najbolje stvari koje otkrivaju koliko možemo biti jaki. Vrata su otvorena svim glumicama koje imaju nešto za reći i znaju kako to pokazati', tvrdi Vilenica, glumica koju smo upitali koliko je izazovno iznositi i stilizirati na sceni vlastita intimna iskustva?

'Jako izazovno. Uvijek se plašiš da ne ispadneš samodopadan. Najviše sam sumnjala u to koga bi ustvari zanimala moja priča - zašto bi ona ikome bila bitna ili zanimljiva? Ali iskustvo je pokazalo da baš takve intimne, iskrene priče itekako zanimaju publiku. Ja sam dosad zarotirala dva monologa. U prvom sam se obračunavala mobitelom sa svojom bakom i klasičnim pitanjima: 'Kad ćeš se udavati? Što ne nađeš neki pravi posao, za kompjuterom? Znaš da je ta i ta rodila? A i sestra joj!' itd. U drugom sam se osjećala kao mašina opterećena poslom i površnim odnosima, a evo, pripremam i treći koji ima veze s tim da sam nedavno postala mama. Neću u detalje, dođite i pogledajte', zaključila je.