Nije novost da Mate Matišić točno secira traume društva, ovoga i ovdje. Filmovi i predstave po njegovim tekstovima redovito su uspjesi, čak i onda kada ih se pročita pogrešno ili kad ih publika ne voli i ne želi.

Zvuči paradoksalno, ali nije, jer se od umjetnosti koja se ne zaklanja i ne drži figu u džepu ni ne može očekivati da baš uvijek bude i tražena. Njezina je vrijednost drugdje u kategorijama vremena, prostora i duha, koliko god za autora i njegovu publiku bilo traumatično čekati to prepoznavanje.

Matišić i jest paradoks, istodobno nagrađivani scenarist čije ime je garancija kvalitete i kontroverzni dramatičar koji se usuđuje na prijemčiv način rastvoriti čak i ono što se u svakodnevnom razgovoru prešućuje, a medijski gura pod tepih.

Na tom paradoksu gradi grotesknost kojom se ponekad služi da bi argumentima dao snagu, a onome što svi vide da ne bi vidjeli - vidljivost. Ali humor i groteska dotjerani do apsurda kod njega nisu plod eskapizma, nego način da se zbilja sagleda u njezinim nelogičnostima i nesustavnostima.

Svećenik koji buši kondome u križarskom ratu protiv bijele kuge, gradonačelnik koji govori 'rustikalni' i opći s ovcom, branitelj kojem su četničke pjesme put do duhovnog mira i samoubojstva tuđom rukom... U Matišićevom opusu postoji cijeli niz takvih nadrealnih slika i protagonista koji, pogleda li se bolje, uopće nisu nestvarni, niti su od domaće zbilje udaljeni onoliko koliko si ona dopušta priznati.

Cijela 'Posmrtna trilogija' odjek je rata i tragedija koje nosi, ali koje njegovim završetkom ne prestaju. Naprotiv, pokazuje kako je tragedija uzročno-posljedični niz, sasvim logičan i u toj logičnosti neumoljiv, jer jednom počinjen zločin ponovno neminovno vodi u tragediju.

'Žena bez tijela', kraći i manje razveden od 'Snovi umiru prvi' ili 'Ničijeg sina', jedan je od najsmirenijih i najrealnijih Matišićevih komada. I možda zato najrazorniji. Tekst o prostitutkama, braniteljima, zločinu i mogućnosti oprosta uz novu cijenu, publiku tako lako vodi od salve smijeha do grobne tišine da mu se može ne zamjeriti odustajanje od stilističkog vatrometa i skokova mašte.

'Žena bez tijela' se, zbog vještog dramaturškog luka i naizgled neizgovorenih bitnih pitanja, gleda kao moralitet, prevodi kao kriminalistička napetica, a pamti prije svega po problemu koji opisuje. Umjesto razrješenja, komad završava dilemom važnijom od svih argumenta koji bi ga mogli odbaciti kao zakašnjeli deja vu.

Kako je tema veća od kazališta, tako se ono u predstavi možda i s pravom povuklo na rezervne položaje pa je inscenacija potpuno realistična, nenametljiva ali i prilično neambiciozna. Režija Božidara Violića nije pokušala pomaknuti fokuse ili naglasiti očigledno, nego prenijeti tekst u njegovoj jasnoći i vrijednosti. Ksenija Marinković u naslovnoj ulozi slijedi zadani luk i od karikature prerasta u samosvjesnu heroinu, inače nažalost neiskorišteni Jasmin Telalović nosi svoj fizis kao teret pa tijelom i licem naizgled bez truda signalizira želju za iskupljenjem, a Doris Šarić-Kukuljica, Zoran Čubrilo i Kristijan Ugrina funkcionalno su obavili posao koji se od njih i očekuje.

U kazališnom smislu, 'Žena bez tijela' donosi iskustvo čistog, profesionalnog realizma kakav hrvatskom glumištu treba, ali možda ne baš u ZKM-u. Ova predstava ne može premostiti jaz u hrvatskom društvu i hrvatskim glavama, gdje jedni misle da je o ratu i njegovim posljedicama već sve rečeno dok drugi ponavljaju parole uklesane u kamene temeljce i prigodne propovijedi. Može, međutim, podsjetiti da on postoji i da, djelomično i zbog njega, rat i dalje uzima žrtve. I za rat, naime, vrijedi ono što se govori za kazalište - da traje dok žive oni koji ga se sjećaju.