Kazalište KAZALIŠNA KRITIKA

Superstar rola Ecije Ojdanić kao Krležine Bobočke

  • Autor: Igor Ružić
  • 26.10.2012 12:11:41
  • 26.10.2012 9:29:36

Nakon nastupa na novopokrenutom Festivalu Miroslava Krleže u srpnju, ljetnoj sceni Amadeo i vjerojatno još ponegdje, Kazalište Moruzgva upriličilo je i pravu premijeru svoje nove produkcije u Centru za kulturu Trešnjevka, prostoru koji već godinama funkcionira kao još jedna od povremenih kuća zagrebačkih neovisnih kazalištaraca

Monodramu 'Bobočka ili drugih sto stranica Filipa Latinovicza', u režiji Ivana Lea Leme i dramaturgiji Ane Tonković Dolenčić, igra Ecija Ojdanić.

Kazalište Moruzgva, ubitačnog imena, ali probitačnog imidža, privatno je, gotovo kao obrt nastao samoorganiziranjem uglavnom ženskih izvođačica koje uobičajeni repertoari kuća u kojima su zaposlene ili televizijski angažmani ne zadovoljavaju. Drugim riječima, i on je nastao iz svojevrsne pobune i želje za izvođenjem, legitimne i vjerojatno iskrene. Takva je i monodrama 'Bobočka', projekt koji zbog lektirne reference računa na veći odaziv gledatelja, ali nudi i druge mogućnosti promocije.

Među ključnim likovima iz romana 'Povratak Filipa Latinovicza' Bobočka je jedan od najupečatljivijih, dok i u opusu navodno mizoginog Miroslava Krleže upravo ona ima posebno mjesto, negdje uz čuvenu barunicu. Snažna i pobunjena žena čiji nepristanak na autoritete i na maskulini raspored svijeta ima svoju svijetlu i nešto tamniju, ali bitno zanimljiviju stranu, bio bi klišej kada njezin karakter ne bi bio ipak nešto kompleksniji od te crno-bijele slike.

Bludnica dobrog srca premala je ladica za tako raspisan lik, preko kojeg se autor ujedno i obračunavao sa suprotnim spolom i duboko klanja 'vječnoj Evi' koja vlada 'hiljadama godina'. Fascinacija se lako čita iz svih prizora s njom, kao i njezinoj pretpovijesti, dok krvavi završetak ipak ima svoje razloge, pored toga što je jedan od efektnijih u cijeloj hrvatskoj književnosti.

Predstava građena po takvom predlošku ima potencijal koji nije moguće zaobići niti previdjeti jer klasici imaju i simboličnu snagu koja s njima i ne mora imati puno veze. Naravno, umjesto Bobočke mogla je to biti Castellica, pa bi monodrama Ecije Ojdanić čija slava raste svakom novom epizodom televizijskih serija domaće proizvodnje bila još očekivanija, a premijera još posjećenija, ali autorski se tim ipak odlučio za nešto manje poznat lik. Vjerojatno zato što se Bobočka može bolje raspisati od barunice, iako im je objema svršetak spektakularno krvav.

Problem s ovom dramatizacijom leži u tome što u njoj i tako posebna sudbina tako posebnog lika na kraju zvuči prosječno, baš kao i svaka druga svake druge građanske djevojke koja se nije htjela pomiriti s dodijeljenom ili naslijeđenom ulogom, nego je uz pomoć 'erotičke inteligencije', davno prije nego što je to postala parola, poželjela sv(ij)e(t) i odmah.

Povijesni kostimi i putujuća scenografija, kao i ostala scenska oprema, dio su posljedičnog bildanja konteksta jer režiji i cijeloj postavci 'Bobočke' nedostaje inicijalna misao vodilja. Zato se iz režije Ivana Lea Leme ne može saznati što je to u Bobočki tako posebno, pa se za njezinu sudbinu i karakter ne može ni zapaliti, čak ni erotski. Stalna preskakivanja u tijeku radnje, rezovi naglašeni ne samo pozorničkim efektima poput nasnimljenog muškog pripovjedača, pare lokomotive ili preuzimanja električne gitare i njezine distorzije kao pratnje monološkog intenziteta, ne pomažu.

Ecija Ojdanić sve to skupa igra poprilično ikonički, kao naučenu superstar rolu, a ne kao iskonsku interpretaciju s unutarnjim razlogom i sagorijevanjem.

Ista je glumica svojedobno u, također Krležinom 'Kraljevu', ali u režiji Vite Taufera u riječkom HNK, bila upravo idealna Anka, plesački i pjevački spremna i svjesna svojih potencijala. Taj potencijal, s obzirom da je Bobočka upravo ono što od Anke i njezine živosti ostane nakon desetljeća ili dva razočaranja, mogao se i ovdje upotrijebiti, ali nije.

Naprotiv, ova Bobočka prije podsjeća na učiteljicu koja mora glumiti bludnicu, pa sve stane na pola puta. Iz interpretacije Ecije Ojdanić u ovoj predstavi stječe se dojam da sva njezina postignuća izlaze iz napornog rada, a ne neobjašnjive privlačnosti, posebnosti i zanimljivosti, a to s krikom žudnje za slobodom i nagonskim 'majmunskim' reakcijama i nema previše veze.

Električnoj gitari unatoč.

222319 ,222176 ,222075 ,221794
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još