Kazalište 'POSTOLAR OD DELFTA'

Forsiranje i gomilanje efekata bez posebnog cilja

  • Autor: J.T.
  • 25.10.2012 15:15:10
  • 25.10.2012 13:05:32

Odluka vodstva zagrebačkog HNK da za jesensku premijeru postavi domaće operno djelo 'Postolar od Delfta' Blagoja Berse može se komotno smatrati najzanimljivijim repertoarnim odabirom aktualne sezone. Naime, ostale dvije najavljene operne premijere u sezoni, Verdijeva 'Aida' i Wagnerov 'Lohengrin', ionako se povode za velikim obljetnicama u 2013. godini u kojoj se slave 200. godišnjice rođenja dvaju znamenitih opernih skladatelja

Za početak, djelo 'Postolar od Delfta' poprilično je nepoznato publici, kao uostalom i nemali dio domaće operne baštine. Ono je 1914. praizvedeno u Zagrebu, a nakon toga doživjelo je samo još jedno uprizorenje, 1980. godine, i prije toga koncertnu izvedbu 1974. godine u dvorani Lisinski.

Utemeljeno na bajci Hansa Christiana Andersena, 'Srećine kaljače', o usponu i padu dobrog postolara Pieta, djelo se uobičajeno predstavlja kao komično-fantastična opera čiji libreto na njemačkom potpisuju Alfred Maria Willner i Julius Wilhelm.

No etiketa je to koja tek djelomično odgovara samom djelu u kojem se bilježe tako raznovrsni utjecaji kao što su bečka opereta i opere Wagnera i Richarda Straussa. Sam skladatelj 1912. piše: 'Schuster je vesela stvar, stvar za veliku djecu.'

Dok komično-zabavnjački ton donekle i dominira operom, a vedrina je zatvara, u njoj se nađe mjesta i za snažne dramatske akcente popraćene širokim orkestralnim zamasima u kojima Bersa pokazuje i fino poznavanje skladateljskog métiera i razvijenu svijest o glazbenim tendencijama svog doba.

Ukratko, djelo itekako zaslužuje aktualizaciju na nacionalnoj sceni unatoč nizu neujednačenosti, ne uvijek spretnom osciliranju između komično-lepršavog i tragičnog registra te unatoč shematiziranoj karakterizaciji (likovi Sreće i Nesreće vode svu radnju čas u jednom ili u drugom smjeru).

Nažalost, sama izvedba nije pružila povoda za posebne naklonosti.

222052,220471,220471,219817

Režija Krešimira Dolenčića pati kako od niza suvišaka, tako i nedorečenosti. Okvirni ton fantazije s lepršavom notom veoma brzo se rasplinjuje u gomilanju preuzetnih režijskih postupaka kojima očito nedostaje jasno zacrtan cilj. Bajkovit predložak tako postaje poligonom za projiciranje raznovrsnih 'intervencija' čija je veza s originalnim libretom i osnovnim ozračjem djela veoma labava.

HNK Zagreb
Postolar od Delfta
Tako je proizvoljno umetnut lik pripovjedača (tumači ga Zijad Gračić) koji se ukazuje na početku, između činova, pa i na samom kraju, prekidajući glazbeni tijek nekakvim uopćenim opaskama na temu 'što je nesreća, a što pak sreća'. Ima podosta nervoznog i poprilično besmislenog vrzmanje zborista, djece i odraslih po sceni, čega ni solisti nisu pošteđeni, te niz reciklaža iz prijašnjih produkcija (a 'Postolar' nije 'Faust' niti to pretendira biti, unatoč liku Vraga/Nesreće i smještanja trećeg čina u pakao). Kao jedan od rijetkih konsekventnih elemenata u produkciji pamte se prije svega ekstravagantni kostimi lucidnog Gorana Lelasa.

Orkestar je tijekom druge izvedbe pod palicom Ivana Josipa Skendera prečesto zvučao oporo i tvrdo, dinamički neusuglašeno, ponekad posve prekrivajući soliste.

Ljubomir Puškarić se u naslovnoj ulozi postolara Pieta najbolje snašao od svih solista druge večeri, glumački primjereno i vokalno uvjerljivo.

Jelena Kordić kao njegova žena Mintje i Ozren Bilušić kao bogati brodovlasnik Boonekamp bili su također scenski efektni.

Likovi Sreće (Gorana Biondić) i Nesreće (Zrinko Sočo), kao i Siniša Štork u ulozi postolarovog prijatelja Klausa, odradili su svoje zadaće korektno, dok se par mladih ljubavnika među kojima se ispriječila sudbina, postolarov sin Jan (Stjepan Franetović) i Lisbeth (Tamara Franetović Felbinger), tek s polovičnim rezultatima obračunao s velikim duetom u drugom činu.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još