Kazalište PASCAL RAMBERT

'Prvi put odlučio sam se baviti ljubavlju i njenim krajem'

Zagrebačka publika imat će ovih dana jedinstvenu priliku vidjeti najprije domaću, a onda i izvornu francusku inačicu iste predstave. Francuski redatelj i autor Pascal Rambert s glumcima Zagrebačkog kazališta mladih Ninom Violić i Goranom Bogdanom svoje 'Zatvaranje ljubavi' priprema za premijeru 26. rujna, dok 'original' s francuskim izvođačima dolazi na Festival svjetskog kazališta s dvije izvedbe, 28. i 29. rujna.

Nesvakidašnji tekst, koji se sastoji od dva velika monologa kojima muškarac i žena završavaju svoju ljubavnu vezu, tako će imati hrvatsko i francusko lice na pozornici ZKM-a u identičnoj scenskoj opremi. Iako će ih publika vidjeti prve, hrvatskim glumcima neće biti lako pokuša li ih se usporediti jer u francuskoj predstavi igraju Audrey Bonnet i Stanislas Nordey, stari znanac zagrebačke publike, ujedno i jedan od najboljih tamošnjih glumaca kad je o novom, ali tekstom definiranom kazalištu riječ.

Istodobno sentimentalno putovanje tamnom stranom, vrhunski primjer govornog teatra koji dominira francuskom scenom i metakazališni mehanizam koji se ogoljava pred publikom, tako Ivica Buljan, koji je ujedno i preveo tekst za potrebe ZKM-ove produkcije, najavljuje 'Zatvaranje ljubavi'.

Suselektorica Festivala svjetskog kazališta Dubravka Vrgoč vidjela je predstavu na Festivalu u Avignonu i pozvala Ramberta da ga postavi i u ZKM-u. Umjetnik koji u realizaciji ideje ne priznaje granice između pisanja režiranja, koreografiranja ili snimanja filmova, dok ujedno umjetnički vodi pariški Théâtre de Gennevilliers, prihvatio je ponudu. Čak ju je i prenio dalje jer isti komad imat će tijekom ove sezone premijere u New Yorku, Moskvi, Tokiju i Modeni. Dan prije premijere nije nimalo nervozan jer vjeruje u glumce kojima je povjerio 'Zatvaranje ljubavi'.

Što tražite višestrukim postavljanjem istog teksta?

Tražio sam onu potrebu koja nas tjera da radimo u kazalištu i želio sam je pronaći na ovaj način. Također, zanimala me priroda jezika, što jezik zaista jest. U umjetnosti nema recepta, ja ponudim svoje, ali glumci svakoj predstavi dodaju nešto osobno što je uvijek drukčije i što samu predstavu uvijek čini drukčijom. Kazališna umjetnost je vrlo komplicirana i vrlo stara, a naše je da je uvijek ponovno promišljamo. Ovo nije predstava o umjetnosti, ne želim da se pogrešno razumijemo. To dolazi kasnije. Rekao bih da me prije zanima kako se život i umjetnost međusobno odnose.

Kako biste opisali svoj autorski postupak?

Pišem i režiram svoje tekstove od svoje šesnaeste godine, ne režiram u repertoarnom kazalištu jer volim da sve na sceni bude moje, od kostima i scenografije do glazbe. Kao Romeo Castellucci ili Jan Fabre, oni su svi više-manje moja generacija, prijatelji smo i vjerojatno je to neka zajedničkost koja nas spaja. Radio sam i dosta s plesačima, pišem prozu i dramske tekstove, snimao sam filmove i postavljao opere. Ali za mene je to sve ista priča, isti postupak. Ovaj projekt je drukčiji jer nikad dosad nisam radio s ovoliko teksta, a ovdje je upravo tekst osnova. Ovo je za mene poprilično netipičan projekt. Obično se bavim temama koje se tiču i politike ili ekonomije, i radim s različitim profesionalcima, glumcima i plesačima, ali i običnim ljudima, koji u profesionalnom smislu ne pripadaju svijetu kazališta.

Kriza je posvuda, pa na nju ni umjetnici nisu imuni. Kakvo je stanje u francuskom kazalištu?

Ima pedeset godina i radio sam jako puno u kazalištu, ali i na drugim područjima. Počeo sam u ono sretno vrijeme Françoisa Mitterranda i Jacquesa Langa, kad je bilo dosta novca u kulturi i kad se sve činilo mogućim. Danas je teže, puno teže, pogotovo za ljude koji tek počinju. Njih ima sve više, a novca je u umjetnosti sve manje. Pokušavam pomoći koliko mogu, u svom radu i u kazalištu koje vodim. Ali svejedno mislim da je najvažnije u umjetnosti ne prodati se.

Koliko je osobnog u 'Zatvaranju ljubavi'?

Raskid veze je puno više od raskida jer taj prekid se reflektira na cijeli život. Kao u filozofiji, svaka tvrdnja može se ponovno ispitati ili negirati, i tako unedogled. Takva je ljubav i takvo je kazalište. Vjera, na primjer, nije takva, u njoj su tvrdnje stabilne. Bio sam u vezi s američkom glumicom četrnaest godina, sve smo radili skupa, i onda je o došlo svome kraju. Neke dijelove te naše male povijesti već sam napisao u nekim ranijim komadima, ali ovo je prvi put da sam se odlučio baviti baš time – ljubavlju i njezinim krajem. Inače, ta žena igra u verziji ove predstave koja će u New Yorku imati premijeru 10. listopada. Znam da zvuči čudno i nevjerojatno da smo uopće željeli surađivati baš na ovoj predstavi, ali zaista mogu reći da je u tom radu bilo neke čudne ljepote.

Prije svake sljedeće inačice ove predstave birate glumce na audicijama. Kakav 'materijal' tražite?


Tražim par, to je ključno. To dvoje ljudi mora funkcionirati na sceni kao par, mora biti nešto među njima. Bio sam u Zagrebu dva puta kako bih upoznao cijeli ansambl i na kraju sam se odlučio za Ninu Violić i Gorana Bogdana. Pored toga, moram biti siguran da su to ljudi koji će izdržati probe i, što je još teže, izvedbe. U ovoj vrsti kazališta ne može se igrati s pola snage jer riječ je o teškom, čak i fizički teškom, radu. Kad sam ih ostavio preko ljeta da nauče tekst , rekao sam im i da se moraju fizički spremiti za finaliziranje predstave i premijeru.

Umjesto dijaloga, tekst čine dva izrazito duga monologa. Zašto je struktura upravo takva?

Na početku, kad sam još pisao tekst, mislio sam da će na kraju izgledati drukčije i da će biti više nalik klasičnom dijalogu, s replikama i upadanjem u riječ. No, kad nešto treba izreći, to mora biti snažno, a tu snagu tekst dobiva i količinom. Pored toga, iako se čini da je riječ o dva monologa, nije tako jer onaj drugi izvođač, koji u određenom trenutku ne govori, svojim tijelom reagira na gotovo svaku riječ partnera. Bol, pokreti, znoj... sve te fizičke reakcije su zapravo replike, koje dokazuju koliko su riječi zaista snažne. Ova predstava je rat riječima u kojem se vidi kako riječi mogu biti opasno oružje koje ozljeđuje ne samo um, nego i tijelo. A ako izvođači za njega moraju biti ratnici, onda moraju biti i fizički spremni.

216481,216291,212787,216507

Vjerujete li u moć jezika da zaista u potpunosti nešto opiše, bila to ljubav, rat ili bilo što treće?


Svi moji kazališni komadi, a pritom naravno ne mislim na plesne projekte, imaju u sebi dimenziju koja se opire snazi jezika. Francusko kazalište još uvijek dominantnu osnovu ima u tekstu, ono i dalje obožava tekst. Većina mojih radova bavi se mojim nezadovoljstvom takvim stanjem i zapravo ga napada. Ne mislim da jezik može obaviti potpunu reprezentaciju svijeta i zato vjerujem u sinergiju različitih jezika kako bismo u kazalištu postigli barem privremenu iluziju opisivanja svijeta. Jezik pojedinog umjetničkog rada biram ovisno o tome što želim da ono što radim kaže. Ponekad je to tekst i jezik sam, ponekad su to ples ili film...
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još