Kazalište INTERVJU: ALEKSANDAR POPOVSKI

Čovjek danas mora biti protiv vlasti

Zagrebačka sezona 2012/13. proći će u znaku redatelja makedonskih korijena i regionalne karijere, Aleksandra Popovskog. U razgovoru za tportal.hr Popovski otkriva kako bira svoje teme, što misli o današnjim vlastima te zašto voli ljude mimo sustava

Premijera 'Antigone' Jeana Anouilha u režiji Aleksandra Popovskog, s Dijanom Vidušin u naslovnoj ulozi, otvorit će sezonu Dramskog kazališta Gavella 15. rujna, dok sredinom studenoga zagrebačku premijeru ima i 'Odisej', regionalna koprodukcija već odigrana na brijunskom ljetu Kazališta Ulysses. Početak prosinca rezerviran je za Shakespearea i 'Na Tri kralja' u Hrvatskom narodnom kazalištu.

Popovski je redatelj simpatične i ljudske geste, sklon osvježavanju klasičnih predložaka, pa je zagrebačka publika s razlogom zavoljela kako je u kazalištu u Frankopanskoj postavio 'San ljetne noći' i 'Peera Gynta'. S obzirom na količinu predstava koje će ostaviti u Zagrebu u sljedećih par mjeseci, ta veza bi mogla i potrajati.

Gotovo u pravilu birate klasične tekstove, u obradi ili u izvorniku, poput Anouilhove 'Antigone' ili 'Odiseja' Gorana Stefanovskog. Stoji li iza toga neki koncept?

Zanimljiv mi je fenomen ponavljanja stvari. Kako živimo intenzivno, samo u ovom trenutku i sve je samo za sutra, mislimo da smo sve izmislili i da se sve događa nama po prvi put. Ali, ako se malo zagrebe, vidi se da stalno prolazimo isti krug i da je u samom čovjeku sve već upisano. Razvijamo se tehnološki, ali ne i karakterno. Ako danas govorimo o nekoj Antigoni i nekom Kreontu, a pritom su tri djevojke u Rusiji zatvorene jer su u ispjevale neku pjesmicu i molile Djevicu da ih spasi od trenutnog ruskog predsjednika... treba li dalje tražiti poveznicu? To je svijet u kojem živimo. I zato se ne treba zgražati nad prošlošću, jer se sve ponavlja. Samo ovisi koja nas tema iz te takozvane prošlosti zanima, koja je to dominantna tema u ovom trenutku. Današnji svijet karakteriziraju dvije teme: teror i konflikt vlasti i pojedinca, što je motiv antike, te licemjerje, koje prevladava kod Molièrea i Shakespearea. Raditi upravo takve tekstove oslobađa me današnje banalne aktualizacije jer ona bi me dovela do izjednačavanja s televizijskim Dnevnikom i žutom štampom. Ovako barem imam mogućnost kreirati neki drugi svijet koji se referira na današnji. Naravno da kazalište mora biti aktualno, ali odbijam koristiti rječnik današnje politike. Ne mislim da je kazalište na terenu politike niti da bi trebalo biti.

Bavite se velikim temama, ali vaše kazalište nije plakatno i ne žudi za zbiljom na pozornici. Zašto?

To je moja religija, ja u to vjerujem. Ne kažem da drugo nije kvalitetno i vrijedno, ali ne bih se osjećao dobro da radim tako izravno. Mislim da kazalište treba biti teren gdje je moguće stvoriti svjetove koje ne vidimo oko sebe i to kod publike luči neki drugi hormon. Taj tamni negativni ton lakše pokreće ljude jer negativno rađa akciju lakše nego pozitivno. Moj svjetonazor, naprotiv, bazira se na svijetlim likovima poput Lukea Skywalkera i Bleka Stene ili Brucea Leea i Corta Maltezea. S drugima ne mogu funkcionirati.

Kako se u tu klasifikaciju uklapa Odisej? Brijunska predstava stavlja ga, u najboljem slučaju, negdje između svijetlog i tamnog. A takvi su pomalo i Peer Gynt, pa čak i Candide iz predstave u beogradskom JDP-u.

Da, oni nisu sveci, Odisej pogotovo. Ali svi oni pripadaju svijetloj strani, bez obzira na određene dijelove karaktera. Oni ipak idu prema nekom boljem svijetu za kojim žude. Ili sam barem uspio samoga sebe u to uvjeriti. A u tome i jest drama, da njihov karakter nije klasično pozitivan. Da jest, ne bi bilo drame. Odiseja sam namjerno postavio tako mutno, na granici svijetlog i tamnog, jer on preispitujući samog sebe priznaje svoje pogreške. Pitanje je shvaća li ih.

Je li Antigona, naprotiv, klasična heroina?

Ona ima nešto drugo što je čini posebno zanimljivom. Smatram da njezina odluka da pokopa brata i tako se suprotstavi vlasti/vladaru nije njezina glavna linija u komadu. Jer ona se u tom trenutku udaje za Hemona, najljepšeg muškarca u Tebi, i slučaj joj sruši cijeli život. Antigona nije formirana, rođena ili stvorena da bude protiv, ona je slučajna heroina jer ju je život, kao u fliperu, postavio u takav položaj. A sličan je i Kreont jer on nije tipični vladar, on uživa u umjetnosti i slučajno je došao na vlast. Oni su oboje likovi koji nisu tamo gdje bi trebali biti, oni dolaze iz drugih svjetova. Ali jedne večeri postavljeni su u pozicije s kojih više ne mogu i ne smiju odstupiti. I u tome je ljudska drama. Oni nisu monoliti.

Antigona sadrži i nešto u ovom trenutku jako dirljivo i motivirajuće. Mi svi, a pogotovo u zemljama liberalnog kapitalizma, patimo od diktature demokracije. Cijeli novooslobođeni istočni blok žestoko se bavi prošlošću i zločinima koji su davni, i pritom ne vidimo da je ovo što se danas događa puno gore. Tu istinu o demokraciji pokazuje i Antigona jer otkriva koliko je sustav pokvaren. Antigona nas uči još nešto jako važno, da postoje zakoni jači od pisanih. I nečemu što smo već pomalo zaboravili, a to je da možemo i trebamo reći: Ne!

Vlast uvijek mora biti preispitana, i čovjek mora 'po defaultu' biti protiv nje. Svaka vlast danas je nelegalna, iako je legitimna, sve dok ne izmislimo neki drukčiji sustav. I zato nam treba sve više Antigona, da njezin slučaj postane pravilo, a ne izuzetak.

210832,210238,206919,212787

To je vjera u slučajne heroje?


Da, jer je vlast počela proizvoditi svoje profesionalne heroje. Čovjek koji je sletio aviončićem na Crveni trg, onaj koji je cipelom gađao Busha, članice Pussy Riota... To su ljudi izvan sustava, oni na koje sustav ne računa i ne vidi ih. Ključni igrači u narednim godinama bit će takvi ljudi.

Može li se reći da su u sustavu hrvatskoga glumišta takvi ljudi i Dijana Vidušin ili već zaštitni znak Vaših predstava, Ozren Grabarić?

'Mene zanima samo uzvišeno!' uskliknuo je davno Daniil Harms. I mene isto! Uzvišene stvari su one koje ne razumijem, a koje strasno osjećam. Meni su glumci kao Ozren i Dijana, a ima ih još, apsolutno uzvišeni. Njihova nepredvidivost u zadanoj dramskoj strukturi je za mene ključ predstave. Obožavam kako se ponašaju, poput nekog nestabilnog kemijskog elementa koji se lako veže uz drugi, ali uvijek stvori novu vrijednost. Pritom se nimalo ne boje probati nešto novo ili krenuti gdje još nisu bili. Ta nepredvidivost u kombinaciji s uzvišenim – to je za mene kazalište. Zato su i takvi glumci nezamjenjivi dio kazališta.

Ne radite autorske projekte. Zašto?


Možda mi je tako lakše jer se mogu sakriti iza autora. Redateljski posao za mene i jest interpretacija, kreacija kroz interpretaciju. Nemam poriv za pisanjem, a ako imam ideju, pozovem pisca da je napiše. Tako je bilo s Odisejem, ideja je bila moja, ali sam zamolio Gorana Stefanovskog da napiše tekst. Autorske projekte čuvam za kasnije, kad uđem u staračku mizantropsku fazu.

Tomislav Miletić
Predstava 'Antigona'
Šuška se i da biste mogli ostati u Frankopanskoj kao kućni redatelj?


To su samo razmišljanja i želje. Već dulje vrijeme vučem jednu ideju za određeni prostor igre, ali ne znam gdje ću je realizirati. Na putu sam već petnaest godina i malo sam se zasitio isporučivanja predstava, pa je možda i vrijeme za stanku ili barem nešto dulji ostanak. Želio bih negdje napraviti prostor za rad samo s glumcima, bez klasične obaveze dizanja i spuštanja zastora. Dramsko kazalište Gavella moglo bi biti takav prostor jer ima jako zanimljiv ansambl koji može sve. Želio bih da ustanovimo Recycled Buehne, malu pozornicu za male i neozbiljnije projekte, prostor za igru i sve ono što bismo željeli raditi, ali ne možemo na velikoj pozornici. Na primjer, želio bih postaviti 'Čekajući Godota' s Filipom Šovagovićem i Rankom Zidarićem koji kuhaju i sviraju dok čekaju.

Među tri ovosezonske premijere u Zagrebu je i 'Na Tri kralja' u HNK. Može li se očekivati uspjeh poput 'Sna ljetne noći'?

Već dugo vrijeme pregovaram s tom kućom. Pokušavam se ne vidjeti kao mainstream redatelja i zato zaključujem da žele nešto drugo kad im je toliko stalo da dođem. 'Na Tri kralja' je za mene erektiran komad jer su u njemu svi trajno napaljeni i samo čekamo tko će koga. Podsjeća me na onu pjesmu 'Čudna šuma', sve je oslobođeno mozga i prepušteno nagonima. Želio bih da i predstava bude takva.

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još