Kazalište 'MEDEJA' U DUBROVNIKU

Alma Prica pobijedila je tri tisuće godina dugi patrijarhat

Euripidova 'Medeja' u režiji Tomaža Pandura i u prijevodu Lade Kaštelan, izvedena na tvrđavi Lovrijenac, pretvorila se u prvorazredni umjetnički doživljaj

Oni koji su očekivali klasičnu predstavu u kojoj će glumci uzvišeno recitirati Euripidove stihove mogli su biti razočarani. Slovenski kazališni čarobnjak u ovoj je 'Medeji', uz sestru Liviju, bio scenarist. Darko Lukić Euripida je adaptirao, a dramaturginja je bila spomenuta Livija. Što je tu onda moglo ostati od klasičnog u stihu zarobljenog Euripida?

Pandur je autoritativno ženski zbor pretvorio u muški, izbacio uloge dadilje i tutora te postarao Medejine sinove. I publici priuštio predstavu koja je na mahove bila čudesno lijepa likovna instalacija, a na mahove precizno režiran film koji se odvija pred vašim očima bez rezova, montaže, ponavljanja. Bez pogreške, s nevjerojatno mnogo ideja, metafora, iznenađenja, refleksija, citata...

U takvom pandurovskom kotlu kojemu je Lovrijenac upravo idealna scena, Alma Prica morala je pobijediti, nadglasati i razotkriti čitav jedan tri tisuće godina dugi društveni patrijarhat. U čemu je i uspjela, zahvaljujući snazi svog isklesanog tijela i svojoj dubinskoj ženskoj krhkosti. Ali imala je i jednog snažnog saveznika, upravo briljantnog Livija Badurinu u izmaštanoj ulozi čuvara zlatnog runa koji u cijeloj predstavi ne kaže ni riječ, a dobiva pljesak na otvorenoj sceni. Badurina je čvrsta veza ove predstave, a onda i umjetnosti same s vječnošću. Pandura u ovoj dubrovačkoj inačici 'Medeje' nije previše zanimao pragmatični Jazon kojeg je decentno odigrao Bojan Navojec, kao ni getsbijevski Egej u interpretaciji Damira Markovine. Više su ga zanimali sinovi za koje je u izvrsnoj izvedbi Romana Nikolića i iznimno muzikalnog Ivana Glowatzkyog izborio mnogo više prostora i slojeva nego što im je namijenio Euripid.


Naravno, pljesak zaslužuju i svi vrlo zlokobni, poslušni Argonauti i Korinćani Petar Cvirn, Andrej Dojkić, Tomislav Krstanović, Ivan Magud, Ivan Ožegović, Adrian Pezdirc, Kristijan Potočki i Jure Radnić koje je Pandur maksimalno opteretio. Predstava je to s više dimenzija, koja se može gledati više puta jer sve Pandurove zamke i udice teško je u jednom pokušaju ispratiti čak i pogledom oka, a kamoli povezati u cjelinu. No, to je Pandurova prednost, nikako ne i mana.

207767 ,207644,207588,207583
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još