Velika regionalna koprodukcija partnera iz Makedonije, Srbije, Slovenije i Hrvatske, 'Odisej' makedonskog dramatičara s britanskom adresom Gorana Stefanovskog u režiji Aleksandra Popovskog prva je ovogodišnja premijera Kazališta Ulysses. Unatoč naizgled bogatoj suradničkoj platformi, predstava izgleda kao da je skrojena po receptima 'siromašnog kazališta', čak i podsjeća na glumačke čvrge. Razlog vjerojatno leži u redateljevoj želji da Odisejevo dugo putovanje kući ima i odgovarajuću scensku sliku, pa je zato ovo i jedna od rijetkih predstava iz dosadašnjeg brijunskog repertoara koja ne igra u ili na monumentalnoj tvrđavi Minor, već u prirodi. U 'Odiseju' zaista ništa nije spektakularno, pa je jedini element scenografije grupe NUMEN i Ivane Radenović poluzakopana glava nekadašnjeg monumentalnog kipa, znak bivše veličine, prolaska vremena i propadanja koje ono nosi.

I glumačka je igra svedena na bitno: bez težine i patetike osim pri samom kraju, ansambl ovu priču igra ulazeći i izlazeći iz radnje kao u varijeteu. Tom dojmu doprinosi i glazba makedonske skupine Foltin, sa songovima koji ne žele biti hit, nego tek komentar i spojnica. Uglavnom, sve je smišljeno tako da bi mit dobio svoju odmaknutu, u svakom slučaju ironičnu a mjestimično i ciničnu interpretaciju. Bogovi su umorni i čekaju svoj sumrak, ljude nakon ratnih stradanja više ne zanima ništa osim kratkoročnog preživljavanja, a čak i Odisej, kao najbolji u tome, više nije vješt kao nekada.

Mit o Odiseju jedan je od najvećih u povijesti zapadne civilizacije. Lutanje i gnjev bogova, izazivanje sudbine i prilično kontroverzna, a opet sasvim ljudska psihologija protagonista čine ga zanimljivijim od uobičajenih herojski ispeglanih povijesti. Takav je i cijeli sustav grčke mitologije, čiji akteri ljudskošću ponekad nadmašuju one kojima se igraju 'poput dječaka mravima'. Odisejeva uloga u tom univerzumu je ključna, jer za razliku od svih prometeja koji su se bogovima suprotstavili iz nekih viših ciljeva, on je to činio isključivo gonjen taštinom. A kako se povijest piše ratovima, i Odisejeva je povijest prepuna ratnih uspjeha i ratnih zločina, što je ionako nerazlučivo pa je i on sam jednako kontroverzan kao junak i kao čovjek, i možda baš zato toliko sličan bogovima s kojima se želi usporediti.

U arkadijskom mediteranskom okruženju 'Odisej' Ozrena Grabarića, glumca koji je uvijek malo previše ozbiljan u svojoj komici i gotovo namjerno komičan kad pokušava pronaći pravu tragedijsku notu, izgleda kao najbolji spoj Stevea McQueena i Dustina Hoffmana pri kraju filma 'Papillon'. Star i slomljen, ali još uvijek prkosan, suočen sa samim sobom dok u uspjehu doživljava poraz, možda i po posljednji put u životu. Kad svede račune, ostaju mu kao partneri još samo bogovi (zabavni Nataša Matjašec Rošker, Svetozar Cvetković i Boris Isaković), jer od vjerne Penelope (Anita Mančić) ni u moralnom ni u materijalnom smislu nije ostalo puno, a Telemah (Branko Jordan), zgrožen istinom o velikom junaku, jednostavno napustio roditeljski dom.

Popovski i Stefanovski očito su željeli ovim prostorima metaforički pokazati što im se dogodilo prije dva desetljeća i kako danas umjesto onih čija se riječ poštovala vladaju ne baš respektabilni plemenski poglavice. Toj rečenici, i mnogim drugima strateški postavljenim po komadu, nije teško ne pridodati specifičnu vrijednost mjesta izvedbe, Brijuna, i iz toga pročitati i političke poruke. No čak ni one nisu ništa posebno, niti više mogu iznenaditi. Tako je predstava previše detaljna u nabrajanju Odisejevih postaja s pripadajućim živim slikama, a temama kao što su u naličje mita, ratni zločini i nejednaka očekivanja ratnika i onih koji ga čekaju, bavi se tek na marginama. A upravo bi to mogla biti uporišna točka i osnovni razlog bavljenja mitom o Odiseju, ili o ljudskosti, časti i prevrtljivosti.

Ipak, kao ozbiljniji vrh ljetne zabavne kazališne ponude 'Odisej' stoji kao kvalitetna produkcija kojoj je ambijentalna premijera tek uvod u regionalnu turneju. Nitko se ovdje nije osramotio, prikladna je i za obiteljsku publiku te može izazvati i iskren smijeh, jer redatelj je prije svega majstor dobrog gega. Ni mitovi nisu baš uvijek ozbiljni pa zašto bi to bile njihove suvremene reinterpretacije?