Kazalište 'GLUMICE I TO'

Predstava kao audicija pred publikom

Glumačka profesija nikad nije lagana, pogotovo na početku, kad nakon studija većinu čeka provalija koju treba preskočiti do više ili manje stabilne karijere. Kako se prezentirati, i pritom ironizirati i sebe i svoju situaciju, pokazale su Petra Kurtela, Ivana Horvat, Dunja Fajdić i Amanda Prenkaj u svojoj predstavi naslova 'Glumice i to' koju je ugostilo zagrebačko Kazalište na periferiji ili KNAP

Glumačko kazalište u Hrvatskoj, ali i ne samo u njoj, cvate onda kada se izvedbena jedinka nađe u egzistencijalnom vakuumu. Ne mora to biti samo nekad tipična, a danas poprilično univerzalna financijska stiska, nego i umjetnička, karijerna ili jednostavno – ljudska.

Kad se čovjek nađe na dnu ili barem u njegovoj blizini, počinje aktualnost odluke 'sve ili ništa'. Iz takvog odnosa prema zbilji te njezinim kako umjetničkim, tako i ekonomskim razlomcima svojedobno je nastao Teatar EXIT, Željko Vukmirica je na sceni poderao svoju diplomu, Vili Matula odlučio napustiti sigurnost ansambla gradskog kazališta, dok su Rene Medvešek i Saša Anočić postali redatelji.

Za svježe diplomirane glumice ta je poticajna životna i karijerna faza još uvijek iznenađenje pa su samostalno napravile predstavu koja je istodobno portfolio, trailer i komentar. Sudeći po biografijama, te četiri djevojke s diplomom Odsjeka glume i lutkarstva na osječkoj Umjetničkoj akademiji nije baš da potpuno nemaju posla.

Uvijek se, izgleda, nađe neka 'gaža' poput televizijske emisije za najmlađe ili one malo starije, statiranja u dramskoj seriji ili malo veća uloga u 'sapunici', kratkog nastupa u dotiranom i konkretnijeg u niskobudžetnom filmu, sinkroniziranja crtića ili usputnog manekenskog 'joba', ali ono što njima nedostaje prava je i punopravna glumačka uposlenost. Dio groteskne retorike samostvorene predstave duguje i tome, koliko i međusobnoj zaigranosti, ali želji da se pokažu ne posredovano nego izravno – sa scene.

194470,186079,180874,192795

Taj staromodni impuls pohvalan je koliko i problematičan, jer pokazuje da, donekle nažalost, čak i u 21. stoljeću diplomirani glumci žude za Shakespeareom i Sofoklom na gotovo isti način kao i u ovom slučaju višestruko referencijalna Čehovljeva Nina Zarečna. S druge strane, u stanju su tu svoju žudnju racionalizirati i ironizirati, što nije uvijek ireverzibilan proces.

I upravo na njemu bazira se ova predstava. 'Glumice i to' su istodobno i demonstracija izvedbene moći, koliko i pokazivanje umjetničke strasti, dok su istodobno najobičniji vic za publiku, skrojen po pravilima koja su već uspostavili oni koji su glumu pokušali vratiti izvornosti i prirodnosti, od historijskog histrionizma do suvremenim medijima oplemenjenog slapsticka.

Pritom su, paradoksalno, u predstavi koja ih treba promovirati kao izvođačice pokazale više smisla za dramaturgiju i režiju nego što su dale svoje izvedbene maksimume, s obzirom da je prikazano uvijek primarno u registru ironičnog komentara.

'Glumice i to' jesu predstava nastala iz želje i iz gladi za igrom, slavom, glumom i kazalištem, ali su istodobno i tek glumačka vježba, u trenutku inteligentna i izrazito zabavna, a u drugom slabo artikulirana i repetitivna, čak i razočaravajuće banalna.

Dakle, upravo ono što svako glumačko kazalište jest na svojim počecima, kad je želja snažnija od razuma, a nagon od potrebe, a ipak najvažnija potvrda pljesak ili bilo kakva reakcija iz gledališta. Fundamentalizam tog tipa značajan je za održanje vrste glumca po prirodi stvari spremnog za 'korištenje', ali i dalje ne trpi više od kratkotrajne fascinacije umijećem, znanjem, imaginacijom, hrabrošću ili kvintesencijom koja kazališni čin čini neprevodivim u riječi.

Svega toga u ovoj predstavi ima, u određenoj količini. Iskrenost joj daje potencijal koji je nemoguće osporiti, duhovitost proizlazi iz realnog shvaćanja i prihvaćanja konteksta u kojem nastaje i kojeg je, ukoliko je se shvati kao osobni marketinški potez, u potpunosti svjesna, dok je hrabrost svojstvena mladima, ili bi barem trebala biti. Zato ova predstava, po svim odrednicama rubna, zaslužuje pažnju i publiku.

Unatoč rudimentarnosti izraza, svedenosti na tek dva oprečna koda i njihovu povezanost kroz autoreferencijalne strategije trajnog izlaska iz uloga u polje 'realnog', 'Glumice' su pokazale da s njima treba računati, htjelo to hrvatsko glumište ili ne.

Ukratko, na samoorganiziranoj audiciji pred publikom KNAP-a Dunja Fajdić, Ivana Horvat, Petra Kurtela i Amanda Prenkaj već su nesumnjivo prošle. Što će biti kasnije, nitko ne može garantirati.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još