Za kazalište Renea Medvešeka potrebno je tek nešto dasaka i mnogo strasti te neupitna želja da se na pozornici progovori o onome što je zagubljeno, zanemareno i zatomljeno, uzgredno, naizgled nevažno, o onome što upravo u svojoj rubnosti zauzima središnje ili odsudno mjesto našega života.

Taj govor se ispisuje rječitim tišinama što prizivaju stvarnost poput sna i san poput stvarnosti, čineći razlike gotovo nevidljivima. Život/smrt, prisutnost/odsutnost, priroda/kultura, čežnja/akcija, zbiljsko/imaginarno, rubno/središnje… u svojoj oprečnosti samo se upotpunjuju, jer svaki se pojam usmjerava na onaj drugi i pomoću drugoga ostvaruje. Mišljenje uvijek funkcionira u oprečnostima - upozoravaju teoretičari, a protok žudnje između dviju zacrtanih krajnosti određuje kontinuitet te pokreće i scenska zbivanja i nas same. Stoga se u Medvešekovim scenskim slikama u kojima, primjerice, epizodisti preuzimaju mjesto protagonista te junacima postaju gubitnici iz našega susjedstva, s lakoćom prepoznajemo.