Ovaj koreograf, izvođač i autor dokaz je da čak i ovdje talenti ne moraju ostati neotkriveni. Rođen u istarskom Svetvinčentu, danas mjestu jedinog domaćeg plesnog festivala izvan Zagreba, Ferlin je nakon prvih plesnih koraka u Puli otišao u svijet, najprije u Berlin i kompaniju slavne Sashe Waltz, a kasnije i dalje, čak do Kanade.

U Hrvatsku se ipak vraća, svaki put kako bi svoj status podignuo na sljedeću razinu. Domaća publika tako je imala prilike vidjeti gotovo sve njegove dosadašnje uspjehe: od početnih radova iz serije sola 'Sad Sam' preko njegove prve ansambl koreografije 'Nastup' u produkciji Studija za suvremeni ples koja je dobila i Nagradu hrvatskog glumišta do iznimnih 'Samica', predstave ostvarene u produkciji Istarskog narodnog kazališta u Puli.

Predstava 'SAD SAM LUCKY - Jednadžbe jezika i tijela' nastala je u koprodukciji ZPC-a, Festivala plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu, pariškog Centre National de la Danse i festivala Rencontres chorégraphiques internationales de Seine-Saint-Denis te Zavoda za afirmaciju i razvoj plesa i suvremene umjetnosti Emanat iz Ljubljane.

Slovenski partner nije slučajno u ovoj kombinaciji s obzirom da nova Ferlinova predstava, za koju dramaturgiju potpisuje Goran Ferčec, scenografiju Mauricio Ferlin a glazbu Luka Prinčić, u podlozi ima – slovensku poeziju.

Najnoviji rad povratak je ciklusu 'Sad Sam', nizu solističkih izvedbi započetih još prije osam godina. 'SAD SAM LUCKY - Jednadžbe jezika i tijela' posvećen je i inspiriran poezijom slovenskog avangardista Srečka Kosovela. Na koji se način u formi koja je u dosadašnjim izdanjima uglavnom bila autorefleksivan pojavljuje i, možda, potvrđuje tuđi materijal?

Autorefleksija je velikim dijelom dio i ovog projekta, samo što u ovom slučaju ona dolazi kao povratna informacija ili, bolje rečeno, kao reakcija na Kosovelov rad. Ovaj se projekt razlikuje od ostalih predstava u ciklusu SAD SAM po tome što sam pažnju sa sebe preusmjerio na drugi subjekt, odnosno objekt istraživanja, iako se i dalje bavim sobom, ali posredno. Osobna tematika, vlastita emotivna iskustva i povijest zamijenjena su partiturom dekonstruiranih Kosovelovih stihova. Smatram da je potreba da se bavim autorefleksijom ranijim radovima bila nužnost da bi se dogodilo proces autorskog sazrijevanja. Možda ulaskom u tridesete nestaje i želja za radom na predstavama osobne tematike, a možda mi je samo potrebna stanka od samog sebe.

Fotografija koja prati predstavu spaja Vaš lik s portretom Kosovela. Što se tim preklapanjem želi reći/pokazati?

Ta je fotografija bila namijenjena samo u promotivne svrhe. Napravio sam je davno prije no što sam imao neki jasan koncept same predstave. Kako se projekt razvijao, shvatio sam da bi ta ilustracija bila dobra vizualna reprezentacija samog procesa rada. Spajanje Kosvelovog lica zajedno s mojim konstruira neko treće lice, neki novi identitet, koji na neki jednostavni, možda i banalan način ilustrira moje svakodnevno iskustvo u dvorani, taj proces proba koji uvijek ponovo istražuje i iziskuje upravo tu vrstu preklapanja, umrežavanja dvaju imaginarija, mog i Kosovelovog.

Što je toliko zanimljivo u Kosovelovoj poeziji? Kako ste došli do njega?

Godine

2005. slovenska koreografkinja Maja Delak i ja surađivali smo na njenoj predstavi 'Serata Artistica Giovanile'. Taj je projekt bio inspiriran cjelokupnom slovenskom avangardom uključujući i Kosovela. Majina predstava bila je strukturirana u nekoliko cjelina i meni je kao izvođaču bila namijenjena cjelina inspirirana životom i djelom Srečka Kosovela. Tada sam se prvi put susreo s njegovim djelom. Uzeo sam njegovu zbirku poezije 'Integrali' i pronašao u emotivnom i suptilnom ali vrlo avangardnom preispitivanju vremena i smisla neke zajedničke autorske interese. Iskreno rečeno, zaljubio sam se u njegove stihove, njegov imaginarij. Aktualnost i zrelost jednog autora koji je umro u 22. godini života od meningitisa, a iza sebe ostavio više od tisuću pjesama pažljivog čitatelja ne može ostaviti ravnodušnim. U Majinoj predstavi sam se više bavio scenskim utjelovljivanjem Kosovelovg lika, no već tada sam bio siguran da njegovu poeziju, život i rad želim dublje istražiti u kontekstu vlastitog autorskog polja istraživanja, dakle, koreografije. Prošlo je sedam godina od tog začetka do današnje realizacije.

Imate već iskustva s tekstualnim predlošcima. Prošle sezone dogodile su se 'Samice' prema tekstu Jasne Žmak, koje su unatoč malo broju repriza, pobudile veliko zanimanje i zagrebačke publike. Kakav je život te predstave?

Trenutno živi jedno diskretno i mirno djetinjstvo. U svibnju su dogovorena dva gostovanja, 30. svibnja gostujemo u Zagrebačkom kazalištu mladih, a dan kasnije u Hrvatskom narodnom kazalištu u Rijeci. Pozvani smo i na Festival glumca u Vukovar i nadam se da ćemo uspjeti dogovoriti datume; s obzirom na veliku glumačku postavu i samo jedno tehničko osoblje Istarskog narodnog kazališta, ponekad je teško uskladiti termine. Za ljeto su planirane još dvije izvedbe na otvorenom u Puli, a i u pregovorima smo s vodećim festivalima u regiji.

Imate li problem s time da vaši hvaljeni radovi, poput 'Nastupa' i 'Samica', nemaju pretjerano dug scenski život? To je, naravno, pitanje koje nužno traži i odgovor koji ne može zaobići kulturnu politiku.

Slažem se da dvije spomenute predstave do sada nisu imale onoliko koliko mislim da su zaslužile. Osim kulturne, velik je razlog tome i producentska politika. Osobno mi to ne predstavlja problem, ali mi je najiskrenije žao da predstave ne igraju češće, posebice unutar Hrvatske. Loša umreženost hrvatskih kazališta upućuje na lošu povezanost hrvatskih regija uopće, ne samo na razini umjetničke proizvodnje. Spomenute predstave produkcijski su najveće i najzahtjevnije predstave na mojem repertoaru. Solo predstave iz ciklusa 'Sad Sam' te duet 'The Most Together We've Ever Been' imaju velik broj izvedbi iza sebe i to su najčešće gostovanja u inozemstvu. Dakle, ako su 'Nastup' i 'Samice' trome zbog kompleksne produkcije i broja izvođača, kako to da sam svoje produkcijski manje zahtjevne solo ili duo predstave igrao tek nekoliko puta u Hrvatskoj i to u Zagrebu ili Puli. Postavlja se pitanje kako je takvoj infrastrukturi moguće napraviti bilo kakav iskorak u refleksiji prema vlastitom radu ili čak prema transformaciji sebe kao autora koji radi na manjim projektima u autora koji je voljan istraživati određene koncepte u većoj produkciji. Apsurdnim mi se čini da je, na izvedbenoj ili plesnoj sceni kao što je hrvatska, 'Nastup' igrao u Zagrebu tri, a u Puli dva puta i da su time završena hrvatska gostovanja. S obzirom da predstava nije u mojem produkcijskom vlasništvu, ne znam tko je odgovoran ili je jednostavno to realno stanje hrvatske plesne produkcije.

Nova predstava nastala je u koprodukciji francuskih, slovenskih i hrvatskih partnera. Je li jedini put nezavisne domaće scene tražiti takve vrste suradnji?

Trenutno da. Svakodnevno smo svjedoci marginaliziranja nezavisne plesne scene i potražiti pomoć, financije i prostor za rad van hrvatskih granica dolazi kao jedan prirodan slijed događaja.

Gabariti vašeg kreativnog djelovanja gotovo se svakom produkcijom produbljuju – koreografija, pa koreografija jezika ili režija... Je li riječ o sustavnom proširenju područja djelovanja ili Vas vodi instinkt?

Nikad nisam bio sklon ograničiti vlastiti autorski jezika unutar jednog medija. Za sebe bih rekao da se prvenstveno bavim koreografijom. Smatram da koreografija nije nužno vezana uz plesnu umjetnost. Ja je tretiram kao načelo gledanja i slaganja stvari, a plesna umjetnost po svojoj je prirodi hibridna pa je iz nje lakše ulaziti u nove forme i eksperimentirati intermedijalnošću.