Kazalište 'Idiot' u ZKM-u

Velika, ali ne i važna predstava

Velika književnost zahtijeva veliku predstavu. Na velikoj pozornici i s velikim ansamblom. Sve to 'Idiot' u režiji Ivana Popovskog jest. Ili je samo jako htio biti

Prema dijelu književnih povjesničara i teoretičara najteži i najmračniji roman Fjodora Mihajloviča Dostojevskog na pozornicu Zagrebačkog kazališta mladih dolazi kao posveta velikoj ruskoj literaturi, klasici kakvu se samo može zamisliti, ali ne pokazuje da se ni to kazalište niti način kako se ono misli pomaknulo u posljednjih petnaestak, možda i dvadeset godina. I dalje je riječ o velikoj predstavi koja može pogoditi pokoji okrajak biti izvornika, ili neke veće njezine dijelove, koja prenosi poruku u smislu fabule, ali ne i dublji razlog i koja, na kraju krajeva, stilski ne odudara od načina kako se klasika takvog tipa postavlja bilo gdje. Čak i u domaćem kazalištu i to ne od jučer.

Ivan Popovski, hvaljeni i priznati redatelj makedonskog porijekla na gotovo dvadesetogodišnjem radu u Rusiji, vjerojatno je i želio predstavu koja neće biti nikakav stilski proboj nego će napuniti gledalište. Pa je i on ispraznio scenu, ali ju je napunio živim bendom s repertoarom ciganskih romansi, u ansamblu je čak pronašao i pogodne glasove za to, a sve ostalo odrađuje vještom upotrebom svjetla.

Najblještaviji argument za njega je Dostojevski sam, ali Dostojevski kojeg se želi pokazati, a ne i interpretirati. Zato je i čudno da predstava na kraju traje tri i pol sata, a nije natrpana tekstom, nego aluzijama i scenskim efektima, dolascima, odlascima, grupnim pjevanjem i onim karakterističnim gibanjem mnoštva po sceni koje služi samo da prekrij najobičnije – pripovijedanje.

Za Popovskog je Dostojevskijev konačni obračun sa zemaljskim svijetom, koji se ne da popraviti ni križem ni mačem, tek ljubavna priča s nekoliko tužnih završetaka i umjesto krika on nudi tek uzdignuti prst i samilosni osmijeh. Utoliko je u pravu, jer ovakav 'Idiot' nažalost ni ne zaslužuje više od toga. Umjesto krika moralnog autoriteta što bi kazalište moglo biti kada bi za to bilo želje, hrabrosti i njihovog pravilnog omjera, ova predstava svodi se na nešto brbljanja i živih slika, s nedefiniranim ili, u boljem slučaju, nerazrađenim likovima, i sondom u vidu kneza Miškina koji sam ne zna što je, ali baš ne voli kad ga nazivaju idiotom.


Čovjek krasnog rukopisa, bez drugih znanja i vještina, ugodan i iskren ili ugodan iako iskren, 'lijep i malo glupav', u ovoj predstavi ne postoji čak niti kao katalizator stanja, jer on samo prolazi kroz visoke slojeve carske Rusije u očekivanju još jednog epileptičnog napada. S obzirom na to da spolne želje nema, ima tek kršćanske samilosti čije stupnjeve, i varijacije ne zna sam prepoznati, nego mu drugi trebaju reći kako stoje stvari s njegovim osjećajima.

Umjesto idiota ova predstava, unatoč sasvim sabranoj, vjernoj i ilustrativnoj ulozi Frana Maškovića, nudi protagonista koji u gledatelju izaziva tek želju da nipošto ne bude kao on, čak i ako to znači zariti nož u grudi osobe zbog koje sve stavlja na kocku.

186277,186109,185109,186079

U čuvenom trokutu tako scenskom energijom i životom iskaču Nina Violić čija Nastasja Filipovna, pali anđeo koji se osvećuje samožrtvovanjem, i Goran Bogdan u uvijek efektnoj ulozi Rogožina. Od gomile ostalih likova nameću se tek Jadranka Đokić kad dobije priliku te Sreten Mokrović i Pjer Meničanin jer im karikaturalne role to dopuštaju. Ostali samo popunjavaju prostor i vrijeme i održavaju privid društvene melase koja nema dovoljno manevarskog prostora da zaista izazove moralnu, ili moralističku, reakciju.

Gledajući 'Idiota' gleda se i Vasilija Senjina, koji je na istoj pozornici ostavio 'Anu Karenjinu', a kasnije i Čehovljevog 'Galeba', ali se gleda i Paola Magellija i njegove interpretacije tog dramatičara. Kao, i prije njih, Georgija Para s nešto uspješnijim, ili barem u to vrijeme važnijim, 'Zastavama'. 'Idiot' je na isti način vezen, od plahti i komada pokućstva, sagova koji na otvorenoj sceni definiraju prostor i letvica s umjetnim zelenilom koje ga omeđuju kad je potrebno, tj. za 'doživljaj eksterijera'. I dok su spomenuti imali svojih trenutaka, groteska kojih je ostala u sjećanju s razlogom ili bez njega, kod Popovskog nema takvih razočaranja, samo zato što nema ni oduševljenja. Jednostavno, riječ je o predstavi koja na uobičajen zekaemovski način jest velika, na trenutke i kvalitetna, ali koja ne uspijeva postati i važna.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još