Kazalište GOSPODA GLEMBAJEVI

Ivica Buljan u Ljubljani dostojanstveno predstavio Krležu

Hrvatska kultura može se pohvaliti s nekoliko zaista svjetski relevantnih činjenica, a vjerojatno će se danas ipak velika većina složiti da je Miroslav Krleža jedna od njih. Da je zaista tako, potvrđuje i ponovni interes za njegovo djelo, koji je rezultirao pravim regionalnim nizom uprizorenja njegove 'Gospode Glembajevih'. Nakon Beograda i Zagreba, taj komad odnedavno igra i u Ljubljani, u Drami Slovenskog narodnog gledališča i u režiji Ivice Buljana

Hrvatski redatelj koji radi podjednako u Sloveniji i Hrvatskoj, Ivica Buljan je primjer kako se treba probiti, a sudeći po Prešernovoj nagradi i nekoliko Borštnikovih, doći i u sam vrh nekog nacionalnog kazališta. Što samo pokazuje koliko je ideja nacionalnog kazališta, to jest oslanjanja samo na vlastite snage zastarjela, opasna i pogrešna.

Zato je još važnija činjenica da je upravo on postavio 'Glembajeve' u slovenskoj nacionalnoj Drami. Buljanovi 'Glembajevi' pomalo su i očekivano drukčiji od onih koje je u beogradskom Ateljeu 212 oostavio Jagoš Marković prije dvije godine ili kako ih je u zagrebačkom HNK postavio Vito Taufer, jedan od slovenskih redatelja koji navodno spašavaju hrvatsko kazalište.

Kao treći i možda posljednji, barem u ovom nizu interpretatora legende o 'ubojicama i varalicama', on nije želio predstaviti prototip agramerskog salona između dva svjetska rata, niti ga je zanimalo na bilo koji drugi način stvoriti realističnu scensku sliku. Nije se upirao niti simbolički prevesti 'Glembajeve', kako je to prije pet godina u riječkom HNK spektakularno, nažalost aktualno i nažalost neponovljivo učinio Branko Bezovec. Naprotiv, ovoga puta Buljan se suzdržao od prevelike količine prepoznatljivih elemenata vlastitog stila, a nije prevladala ni njegova fascinacija bulevarom.

Ljubljanski 'Glembajevi' naizgled su klasična predstava, koju pored teksta donekle određuje i kontekst. Crna i prazna scena s odgovarajućim, gotovo povijesnim kostimima Ane Savić Gecan, nalikuje na 'slovenski stil', djelomično kakvim se poslužio i Taufer u Zagrebu. Buljan je, međutim, izbacio sve suvišno – svi sporedni likovi kroz prizorište prolaze gotovo usput, ni ne skidajući šešir, nema psa u prvom niti Glembajevog kadavera u trećem činu.

Malo ima i elemenata u scenografiji Dalibora Martinisa, ali fotelja, stolčić s telefonom i viseći sat rastu iz čina u čin sve do gigantskih dimenzija. Najveća intervencija ipak su umetnute kratke točke nastale rekreacijom baštine futurizma, pokreta koji nije nemoguće povezati kako s povijesnim avangardama kojih je dio, tako i s fašizmom. I u tome možda leži ključ Buljanove zagonetke – on ne želi jednostavno odbaciti svijet Glembajevih na kraju dvadesetih godina prošlog stoljeća kao protofašistički, u skladu s razvojem kapitalizma i očito ljudožderskim porivima samih aktera, nego do toga dolazi zaobilazno – preko Leoneove neuroze koja tijekom te ključne noći prerasta u pravu psihozu.

185949,185715,180052,180874

Savršen interpret za to je Marko Mandić, prvak ljubljanske Drame i već odavno Buljanov glumac. Naučen na igru tijelom i gomilom teksta, Mandiću gotovo i ne treba partner – u Angeliki Tine Vrbnjak nije ga imao, dok se s Ivom Banom kao Ignjatom ni ne može scenski razumjeti. Ostala mu je tek Nataša Barbara Gračner kao barunica Castelli u finalnom obračunu, kad se više ni ne zna tko je od njihovih karaktera prirodniji u 'ludilu'. Bez obzira na njezinu začudnu i vrlo zanimljivu, istodobno ženstvenu i pomaknutu interpretaciju, ova predstava je gotovo monodrama Marka Mandića, točnije – psihogram Leonea Glembaya.

On nije došao u obiteljski dom da bi se obračunao s drugima, čak niti sa samim sobom, došao je da bi napokon riješio kako stoje stvari s njegovim mentalnim zdravljem, a završio je u zločinu. Njegove vizije otkrivaju čovjeka kojem simbolično nasljedstvo ne da ni spavati, koji zna da mora biti ono što ne želi i zato, s obzirom da ne želi ubijati ni sebe ni druge, mora podleći psihičkome slomu. Težak treći čin zato ne treba mrtvaca, jer se odvija u njegovoj psihi koja gubi veze s realnošću, a jedan od načina je i regresija u djetinjstvo pa zato vjerojatno i sjedi na prevelikoj fotelji poput Carrollove Alice. Ili futurista, koji su tražili električnog čovjeka dok se u ljudima budila zvijer.

Bez obzira jesu li zagonetka ljubljanskih 'Glembajevih' testament možda i kvalitetnog slikara, ali netalentiranog sina, ili posveta nagonima koje ne mogu obuzdati ni frak niti stezulja, riječ je o predstavi koja dostojanstveno prezentira i dodatno tumači ključni tekst domaće dramske književnosti i dokazuje da regionalni interes za Krležu ne jenjava. A da su Glembajevi ne samo aktualni nego i vječni – to valjda više ne treba objašnjavati.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još