JUBILARNI FESTIVAL

Zagreb po deseti put postaje queer

03.04.2012 u 08:54

Bionic
Reading

Deseto izdanje Queer festivala zaslužuje poseban program, bogatiji i raznovrsniji nego inače. Zna to i festival, iako razmišlja o tome da mu deseta godina bude i posljednja. Za kraj zagrebačkog travnja najavljuje pravu svečanost kazališta, performansa, glazbenih i likovnih događanja, filmskih projekcija te konferenciju

Na brojnim izvedbenim lokacijama u Zagrebu, među kojima su neke već uobičajene, poput Zagrebačkog plesnog centra, a neke su i nove na popisu, jer po prvi put u svojoj turbulentnoj povijesti ovaj festival ulazi i u Hrvatsko narodno kazalište, od 23. do 30. travnja održat će se jubilarno izdanje festivala Queer Zagreb

Bogat program pun je iznenađenja, ali i domaćoj publici već dobro znanih gostiju.

Prvo i najvažnije ime među njima je koreograf Raimund Hoghe, koji je već gotovo maskota samog festivala.

Ovoga puta predstavit će se svojim najvećim projektom, komadom naslovljenim 'Si je meurs laissez le balcon overt' (Umrem li, ostavite balkonska vrata otvorenima), prema Lorcinoj pjesmi.

Predstava je posveta Dominiqueu Bagouetu, osnivaču festivala plesa u Montepellieru koji je preminuo od posljedica AIDS-a, ali i prisjećanje na vrijeme kad je Hoghe bio dramaturg Pine Bausch.

Predstava čije trajanje nadilazi uobičajeno prava je oda najvećim temama: smrti, životu i boli.

Između Hogheove visoke umjetnosti i partyja također domaćoj publici već poznatog američkog kolektiva Pussyfaggot!, s kojim ovoga puta nastupa i queer ikona Lady Miss Kier, koju svi poznaju iz spota za svojevrsnu himnu pretprošle dekade 'Groove Is in the Heart', program desetog izdanja Queer Zagreba nudi i neuobičajen pogled u likovnu i izvedbenu scenu Južne Amerike, posebice Brazila.

Grupnom izložbom 'Tužni tropi' će se predstaviti nekoliko novih imena tamošnje performerske scene koji svojim radovima tematiziraju mit o lagodnom životu blizu ekvatora, istodobno podsjećajući na tamošnje poražavajuće stanje ljudskih prava.

Posebnost programa je i gostovanje japanskog umjetnika Tadasua Takaminea koji se podjednako vješto služi instalacijom i videom kao i performansom. Za interdisciplinaran pristup odlučio se i u radu naslovljenom 'How not to think?' s temom univerzalnog tabua invaliditeta. Takamine se pita koliko je subjektivnosti dozvoljeno onima koji se ne mogu brinuti sami za sebe i pritom ne daje odgovor nego gledateljima ostavlja svojevrsnu moralnu dvojbu.

Dalekim gostima ovogodišnjeg Queera tu nije kraj, jer u performansu 'Correspondances' Kettly Noël s Haitija i Nelisiwe Xaba iz Južnoafričke Republike kroz suvremenoplesni jezik raspravljaju o problemima rasnog, kulturnog i rodnog identiteta.

Naravno, dio programa je i pravi mamac za publiku, a među takvima je sigurno dvostruki nastup pariške kompanije les gens d’Uterpan. Pod vodstvom Annie Vigier i Francka Aperteta, oni redefiniraju pojmove konceptualnog plesa, tjerajući svoje izvođače da goli plaze po gledateljima ili da istražuju rastezljivost i ljepljivost vlastite – sline.

Queer Zagreb nije zaboravio i domaću produkciju pa u sklopu festivala premijeru ima i monodrama 'Psi' prema tekstu 'Les Chiens' Hervea Guiberta, autora čija djela zagrebački festival sustavno prevodi i objavljuje. Predstavu sa Stipom Kostanićem u glavnoj i jedinoj ulozi postavlja beogradski redatelj Bojan Đorđev.

Već je uobičajeno to da Queer Zagreb ima i svoj filmski program, u kojem i ove godine prikazuje neka od najboljih igranih i dokumentarnih ostvarenja s više ili manje otvorenim tematiziranjem roda i identiteta. Među njima je francuski film 'Elles' s Juliette Binoche, 'Shame' Stevea McQueena te film američkog redatelja Ire Sachsa 'Keep the Lights On', ovjenčan nagradom Teddy za najbolje queer ostvarenje filmskog festivala u Berlinu.

Kao svojevrsnu posvetu samome sebi, ali i svojoj poziciji između umjetnosti i aktivizma, Queer Zagreb organizira i konferenciju na kojoj će festivalski tim zajedno sa sudionicima iz arapskih, mediteranskih i kavkaskih država razgovarati o queer strani takozvanog arapskog proljeća, ali i o prezentacijskim i zagovaračkim formama samog festivala.

Ostvari li se najava i deseti Queer bude zaista i posljednji, značit će to da je stanje ljudskih prava u Hrvatskoj ipak donekle poboljšano, ali i da festivalski život Zagreba ostaje bez jednog od svojih najvažnijih, ili barem najsjajnijih, segmenata. Baš zato ovogodišnje bi izdanje trebalo biti i najbolje ili – za pamćenje.