KAZALIŠNA KRITIKA: KRLETKA

Zabavno, ali nimalo hrabro o drukčijosti

12.03.2012 u 09:29

Bionic
Reading

Satiričko kazalište Kerempuh s vremena na vrijeme sjeti se svoje burne pretprošlosti i postavi pokoju komediju s pjevanjem, ali još od pokušaja s 'Cabaretom' nije se i samo pretvorilo u onaj davni zagrebački variete koji je zabavljao publiku između dva svjetska rata. Djelomično mu je to uspjelo premijerom 'Krletke', višestruko ekraniziranog i postavljanog komada francuskog autora Jeana Poireta

U režiji Krešimira Dolenčića, publiku gotovo dva i pol sata zabavljaju muškarci preodjeveni u žene u noćnom klubu, iznad kojeg se doslovno događa obiteljska drama. Sin vlasnika kluba u životnom partnerstvu sa zvijezdom te iste pozornice, transvestitom Albinom umjetničkog imena Zaza, ne želi da roditelji njegove zaručnice saznaju istinu.

Roditelji su zadrti konzervativci, otac je pritom i političar koji svoj program bazira na obiteljskim vrijednostima i katoličkom nauku, pa je dramaturškom intervencijom u tekst cijela obitelj nazvana Petir. Nije to jedino čemu se gledatelj može nasmijati u 'Krletki', koja na trenutke izgleda zaista kvalitetno i bogato, s obzirom da su scenografkinja Marta Crnobrnja i kostimograf Neven Mihić pustili na volju mašti koliko i stereotipima.

Čak i u domaćim teatrima koji nude samo zabavni sadržaj dogodi se ponekad produkcija koja ga nadilazi osebujnom kreacijom, pomaknutim standardom cijele izvedbe ili tematskim iskorakom.

'Krletka' je pomalo od svega toga. Više od scenografsko-kostimografske opreme, ali ipak neodvojivo od nje, za predstavu rade glumačke kreacije i to, naravno, one rubnog rodnog identiteta. Hrvoje Kečkeš kao Albin/Zaza napravio je vjerojatno najbolju ulogu u karijeri jer je pronašao ključ za spajanje komičarskog i imitatorskog talenta te je stoga jedini koji zaista potpuno funkcionira u oba svijeta, i na sceni 'Krletke' i na sceni Kerempuha.

U uspješne epizode, ali takve po kojima će se predstava pamtiti, ulaze i transvestitske uloge Marija Mirkovića, Filipa Detelića i Borka Perića. Svaki od njih, uz pomoć koreografa Dinka Bogdanića i njegove asistentice Tine Vrtar Stipić, svojem je ipak tipskom zadatku dao nešto posebno – od cinizma i komunikacije s publikom kakvi su mogući samo u noćnom klubu slobodnijih nazora, preko savršene groteske mimike i gesta, do upravo almodovarovske transrodne histerije. U usporedbi s njima, rad ostatka ansambla zanemariv je i, nažalost, ne izlazi iz uobičajenog Kerempuhovog stila.

A taj stil postaje dominantan u drugom dijelu predstave, točnije u njega se početna kvaliteta i entuzijazam polako prelijevaju sve do kraja, kad kaos na pozornici više nije plod nemogućeg vodviljskog zapleta fejdoovskog tipa, nego režijske i dramaturške nemoći da sve rukavce zapleta svede na prihvatljivu mjeru u zadanom trajanju. I upravo u tome koliko je zbrzan, nejasan i kaotičan finale predstave vidi se njezina namjera.

Naime, koliko zabavni i vješto izvedeni bili muzički i plesni brojevi, toliko je 'dramski' dio predstave prepoznatljivo plitak. Umjesto jasne političke i civilizacijske poruke, ova predstava zna kome se, kako, zašto i gdje obraća, i zato, unatoč manjim provokacijama, ona puno više pažnje poklanja rekreiranju svijeta kluba kakav je Krletka nego ozbiljnijoj strani Poiretovog teksta.

Hrvoje Kečkeš u ulozi karijere

Vlasnici i osoblje koji su 'drukčiji' smiju biti drukčiji samo kad su unutra, zatvoreni u svome podrumu koji uredan, 'normalan' svijet dolazi vidjeti tek pod okriljem noći i ako plati ulaznicu.

A tako funkcionira i Kerempuh, jer puno je hrabrije imenom spomenuti bivšu političarku koja se vjerojatno, i sasvim zasluženo, više nikada i nigdje neće pojaviti, nego poimence prozvati nekoga iz redova crkvene hijerarhije, prema kojima su petirke i petiri tek početnici.

Pogotovo je hrabro od navodno satiričkog kazališta to učiniti danas, a ne prije nekoliko mjeseci ili godina.

Tako 'Krletka', svim tim muškim nogama u mrežastim čarapama, falusoidnim detaljima i duginim bojama ambijenta, umjesto na normalizaciji, radi tek na spektakularizaciji i skandalizaciji, dok na koncu drukčijima priznaje pravo na drukčijost samo u njihova četiri zida.

Možda od vodvilja i ne treba očekivati previše, ali u ovom slučaju zaista nikome ne treba čestitati na hrabrosti i otvorenosti.

Jer pitanje je što je važnije: znati da se kao moralni autoritet nameće institucija koja danas zabranjuje da se ljudi vole, a sutra im možda počne zabranjivati i kretanje, ili znati da postoje gospoda kojima je draža garderoba gospođa, ponekad čak i njihovih zakonitih. Ako ovo drugo izaziva smijeh, kako bi trebalo reagirati na prvo? Valjda ne plaćanjem ulaznice za krletku!