Istim intenzitetom Ivica Buljan radi i u Hrvatskoj, pa je gotovo nemoguće nabrojati baš sve predstave koje je radio od Splita, preko Velike Gorice, do Zagreba i Rijeke, pa i dalje – u Francuskoj, Litvi i Obali Bjelokosti. Ne treba zaboraviti ni trag koji je ostavio kao ravnatelj Drame splitskog HNK i koji i dalje ostavlja kao suizbornik zagrebačkog Festivala svjetskog kazališta.

Od eksperimentalnih komada kojima je dovoljno tek nekoliko kvadratnih metara pozorničkog prostora, do golemih ambijentalnih produkcija, od intimnih duodrama do ansambl predstava u kojima se čini da glavnu ulogu nosi Kaos, i u Hrvatskoj i u Sloveniji Buljanov je opus nemoguće zaobići ili ignorirati. Zato ga je i nemoguće sabiti u jedan razgovor, pa su teme ovog tek 'napikavanje' o odnosu slovenske i hrvatske kulture, odgovornosti redatelja i ravnatelja, recentnom pojačanom zanimanju za domaću prozu... i, naravno, spomenutoj nagradi.

Kao redatelj imate istodobnu slovensku i hrvatsku karijeru, s tim da je u Sloveniji ona prepoznata, pa i potvrđena Prešernovom nagradom. Zašto u Hrvatskoj nemate status kao u Sloveniji?

Svoju prvu predstavu, 'Ime na vrhu jezika' Pascala Quignarda, režirao sam u Sloveniji. Julija Kristeva kaže da je stranca lakše voljeti nego domaćega, a ja sam se u slovenskom teatru još kao kritičar bolje snalazio. Dakle, afinitet je postojao od početka. U Sloveniji sam u nekoliko kazališta imao kontinuirani rad, oni su na meni radili i ja sam radio na njima.

Od Drame Slovenskog narodnog gledališča u Ljubljani do Mini teatra koji smo osnovali Robert Waltl i ja, u svim tim kućama imam privilegiju da radim dugo, s glumcima koji u projekte ulaze i više nego svjesno i ostalim suradnicima kojima vjerujem i koji meni vjeruju, pa je i rezultat vjerojatno nešto bolji. Među osobama koje su bile ključne za moj razvoj u Sloveniji sigurno je prvi Janez Pipan, dugogodišnji ravnatelj ljubljanske Drame koji me je dugo pratio i znao kad mi treba dati priliku. Kod njega sam i postavio Koltesovu 'Borbu crnaca i pasa', a nakon toga i Svetininog 'Edipa u Korintu'.

To je vrlo važan tekst u Sloveniji, koji sam kao stranac mogao drukčije vidjeti i zato je predstava bila tako uspješna da je pobijedila i na festivalu Borštnikovo srečanje. Iza te predstave stala je cijela kuća, a tako nešto mi se u Hrvatskoj događa samo u Zagrebačkom kazalištu mladih. S druge strane, i u Slovenskom mladinskom gledališču postavio sam četiri predstave, ali sam birao projekte drugim principom, to su sve bili vrlo narativni tekstovi, od Hervea Guiberta preko Botha Straussa, koji su poprilično atipični za to kazalište, dok sam za Dramu birao poetske komade, dakle uvijek obrnuto od očekivanog. Zato je i glumcima bilo zanimljivo, jer su mogli istraživati neki drukčiji registar. Nije to ništa novo, Brecht, Grotowski i Artaud su sve to već patentirali, ja sam samo primijenio.

Split je bio nešto sasvim drugo, tamo sam bio maksimalno koncentriran ne na svoje predstave, nego na samo kazalište, i bio sam prije ravnatelj nego bilo što drugo. Zato i na predstave koje sam radio tamo gledam utilitarno. Napravio sam tamo Koltesov 'Povratak u Pustinju', ali Sarah Kane ipak nisam, jer sam kao ravnatelj shvatio da predstava na kojoj smo počeli raditi srlja u katastrofu. Nisam imao godinu dana da pripremim ansambl za to, iako bi 'Pročišćeni' bili mamac za publiku.

S tim iskustvom, što bi značilo biti ravnateljem kazališta?

Sad imam puno veći respekt prema takvim pozicijama nego tada. Došao sam na poziv Mani Gotovac i gledao sam to u početku kao nastavak onoga što smo radili u Teatru &TD. No odgovornost ravnatelja je puno veća, kao i obim posla. Ali ako se preuzme sa sviješću, onda je i ta odgovornost fantastična. Mislim da svaki ravnatelj treba braniti poziciju umjetničkog kazališta, iako to ovisi i o kontekstu, jer nije isto u Rijeci, Splitu ili Zagrebu. Drugi jako važan faktor je uz sebe vezati pisce, jer pisac je govor vremena i zato na najbolji način komunicira s publikom. Recimo, u vrijeme mog mandata u Splitu to su bili Filip Šovagović i Elvis Bošnjak.

Očekivao sam da će odgovor biti – redatelji...

Redatelji se vrlo brzo vežu uz pisce. Ali s redateljima je drugi problem, jer njih se ne može vezati kao pisce, nego se svi počnu otimati za njima, što za mlađe među njima može biti i opasno. A kad se propadne u Hrvatskoj, propadne se zauvijek, što najbolje osjećaju mladi redatelji koji, uvjetno rečeno, pogriješe u prvom koraku. Zato svi, kako bi bili dopadljivi, prvim projektima već kopiraju uspješne matrice. To nije samo hrvatski problem, iako je u drugim sredinama i nešto bezbolnije riješen. Naprimjer, spomenuti Janez Pipan je za mene imao vremena, mnogi drugi nisu.

Istodobno živite i radite u Sloveniji i Hrvatskoj. Možete li usporediti te dvije sredine?

One postaju sve sličnije, Slovenija i Hrvatska su ista tranzicijska priča. Pored Ljubljane, koja se uspjela donekle izdignuti kao pravi glavni grad i danas zaista ima 'svjetski štih', sve ostalo je slično. No ipak ima razlika, jer, naprimjer, prag prihvaćanja gluposti i netolerancije je u Ljubljani ipak nešto viši nego u Zagrebu i generalno u Hrvatskoj. Svugdje ima jednak broj pametnih ljudi, pitanje je samo kako se grupiraju i kako zajednički reagiraju.

Krajem mjeseca u Ljubljani izlaze 'Gospoda Glembajevi'. Time kao da će se zatvoriti trokut nakon i ne tako davnih izvedbi u beogradskom Ateljeu 212 i zagrebačkom HNK-u. Slučaj ili...?

Splet okolnosti, sigurno nije riječ o zajedničkom konceptu. Ali je potvrda da Krleža zaista jest najveći pisac ovih krajeva, a da su 'Glembajevi', realno gledajući, za ovu generaciju, bez obzira na različitost konteksta, amblematski jugoslavenski tekst. Postavio sam ih već u Litvi, ali sad me zanimaju u sferi povijesnog čitanja kroz Freuda. Predstava će, naime, biti neki spoj 'Glembajevih' i 'Tumačenja snova'. Uvijek me fascinirala ta veza, ali ona u tumačenju Krležinog opusa i ne zauzima bitno i visoko mjesto.

Zato smo tekst dekomponirali, iz njega izvukli sve pričice i tražili smo paralele između onoga što 'Glembajevi' nude i slučajeva opisanih u 'Tumačenju snova'. Došli smo do frapantnih podudarnosti koje pokazuju koliko je Freud ipak utjecao na Krležu. Ovo čitanje cilja na povijesnu kontekstualizaciju, ali više u europskom umjetničkom okruženju. I scenografski rad Dalibora Martinisa baziran je upravo na čitanju teksta, čak i doslovno. Pritom su u tome svoje mjesto našli i futuristički manifesti koji se javljaju upravo te 1913. U podjeli su Marko Mandić kao Leone, još jedan veliki adut ovog projekta, te Ivo Ban, Nataša Barbara Gračner, Veronika Drolc... Predstava je, dakle, s jedne strane krajnja arheološka rekonstrukcija teksta, jer u Sloveniji postoje čak tri prijevoda 'Glembajevih', i sasvim će klasično izgledati, dok u pozadini stoji sve ovo ostalo.

Neslužbeno ga zovemo 'projekt Zeppelin', a nastaje u suradnji ZKM-a i kazališta u Braunschweigu. Ideja je spojiti dva pisaca i dva redatelja, po jednog iz Njemačke i Hrvatske. S 'naše' strane je došla Ivana Sajko, dok ću ja postaviti tekst Julije Zeh, možda jedne od trenutno najzanimljivijih autorica u Njemačkoj kojoj je nekoliko romana prevedeno i kod nas.

Početna motivacija za cijeli projekt je sudbina Davida Schwarza, zagrebačkog židova koji je bio opsjednut letenjem i doveo ideju specifične letjelice do pred samu realizaciju, ali je iznenada umro od srčanog udara. Njegova je udovica prodala patent grofu Zeppelinu, i sve ostalo je povijest. Mnogo tema se u toj priči lomi, od odnosa centra i periferije, preko židova i židovstva..., čak i odnos Hrvatske i Njemačke. Premijera je u Njemačkoj u lipnju, a u Zagrebu početkom sljedeće sezone.

Prošlog ljeta ste u Rijeci postavili roman Dubravke Ugrešić 'Baba Jaga je snijela jaje', dok za ovogodišnje Splitsko ljeto pripremate 'Adio kauboju' Olje Savičević Ivančević. Otkud taj, čini se novi, interes za hrvatsku prozu?

Postoji odgovornost prema tekstu koju redatelj mora imati i zato mora prepoznati neke pojave. Činilo mi se to već gotovo nemogućim u kulturi koja se sama zatvara i pritom mašta o svojoj veličini, ali s vremena na vrijeme se u njoj takvoj ipak dogodi nešto što izmiče po svojoj veličini i to su sigurno ta dva romana.

Olju Savičević Ivančević poznavao sam kao pjesnikinju, kao 'čudo od djeteta'. Njezina književnost je u Splitu pandan TBF-u, iako sad tamo ima dobre proze, od Tanje Mravak nadalje. Roman 'Adio kauboju' je nevjerojatno uronjen u ovo vrijeme, od intimnog rasapa do osjećaja katastrofe koji se nadvija nad Splitom. Takav spoj gotovo nevjerojatnih suprotnosti i uspjeh u poetiziranju stvarnosti, koja jest šugava, zaslužuje pozornicu.