Operna premijera Donizettijevog 'Ljubavnog napitka', upriličena u zagrebačkom HNK-u, može se smjestiti u onu podužu liniju scensko-glazbenih ostvarenja nacionalne kuće koja iza sebe ostavljaju puno više neodgovorenih pitanja no što pružaju iole koherentne i zadovoljavajuće odgovore. Naime, jedan od poznatijih i omiljenijih komičnih naslova romantične operne literature i reprezentativan primjer belkantističkog stila naišao je, najblaže rečeno, na klimavu interpretaciju
Domagoj Dorotić
Za početak, u produkciji koju potpisuju režiser Cesare Lievi, scenograf Luigi Perego i kostimografkinja Marina Luxardo malo toga se moglo shvatiti ozbiljno. Bilo da se radi o skoro pa nepostojećoj dramaturgiji (praznog hoda na sceni bilo je napretek dok je psihologija likova ostala tek neostvarena želja), bilo o infantilnoj scenografiji i kostimima (kojima se valjda ciljalo na kakvu bezvremenu bajkovitost, mada ni to nije sigurno), umjesto iskričavosti i nepatvorenog šarma kojim obiluje izvornik na scenu je pristigla tek kakva potrošna plošnost.
Zatim, u glazbenom pogledu ostalo je također niz nerazriješenosti. Dirigent Pietro Rizzo zakazao je tako u onom krucijalnom elementu romantičnih opera, a to je uspostavljanje organske veze između orkestra i pjevača, veze koja stalno mora biti gipka i elastična da bi uspješno prevela ono delikatno tkanje romantičnih partitura.
Naspram dakle ne pretjerano kooperativnom dirigentu, a i orkestru, našao se neujednačen četverolist solista. U pjevačkom pogledu predstavom je suvereno dominirao Giorgio Surian, sigurnog vokalnog izričaja i razvijene, dopadljive i u konačnici uvjerljive scenske geste, kao šarlatan Dulcamara, a dobrohotnom posjetitelju negdje je moralo biti žao što je interpreta tog kalibra zadesio kostimografski incident u obliku klaunovskih šara s nataknutom plavom perikom.
Giorgio Surian i zbor opere
Loša karma kostima, konkretno vrišteći kontrast zelene i žute, nije mimoišla ni tenora Domagoja Dorotića, čija interpretacija naivnog Nemorina svakako odaje potencijal.
Bilo je tu lijepo oblikovanih fraza i finih piana iako mu je za esencijalno lirsku ulogu Nemorina nedostajalo ponešto mekoće, zaobljenosti i malo više pjevanja sul fiato.
Marija Kuhar Šoša kao zaljubljena Adina i Marko Kalajnović kao narednik Belcore nisu ničime odali kompatibilnost s dodijeljenim im ulogama, kao ni privrženost legato frazi.
Ženski dio zbora imao je svoje rijetke momente, u suradnji s Monikom Cerovčec (Giannetta), no u cjelini nedostajalo mu je ono što i ostatku ansambla, usklađenosti i odmjerenosti, što posebno dolazi do izričaja u operi koja je tek prividno lepršava, a zahtijeva bitno ozbiljniji i odgovorniji pristup od onog kojem se svjedočilo.