Kazalište TAMARA KUČINOVIĆ

Režiserka koja je u Hrvatsku prošvercala tajne ruskih lutaka

Hrvatsko lutkarstvo konačno je, nakon dugo godina čekanja i tapkanja u mraku, dobilo redatelja koji razmišlja na način lutkara. Riječ je o diplomiranoj lutkarskoj redateljici Tamari Kučinović koja se lutkarskoj publici u Osijeku predstavila diplomskom predstavom 'Dobri doktor Jojboli', a nama vlastitim razvojnim putem, razmišljanjima o lutkarstvu i koječemu još

Tamara Kučinović Izvor: Društvene mreže Facebook , Autor:Facebook
Dječje kazalište Branka Mihaljevića
Dobri doktor Jojboli
Prije nekoliko dana premijerno je izvedena predstava 'Dobri doktor Jojboli', što je ujedno prvi od vaša dva diplomska rada. Kako je tekao rad na prvoj profesionalnoj režiji?

Zaista mi je bilo lijepo raditi u Dječjem kazalištu Osijek. Oni su vrlo radišan, otvoren ansambl. Dogodilo se neko uzajamno povjerenje u to što smo radili, a mislim da je to najvažnije u kazalištu. Glumci ostaju s predstavom kad redatelj ode i grozno je igrati nešto što ne voliš i do čega ti nije stalo. Oni su imali povjerenja u to što ja želim reći i uraditi, a ja sam imala povjerenja da će oni to uraditi najbolje što mogu. Meni je za prvi uradak bilo najvažnije da znam da sam sposobna uspostaviti komunikaciju s ljudima i 'zaraziti' ih svojom idejom, mislim da bez toga ne može biti kazališta. To je ipak jedan kolektivni čin htjeli mi to ili ne.

Ovom ste predstavom zakoračili na hrvatsku lutkarsku scenu kao prva redateljica koja je diplomirala lutkarsku režiju. Poprilično uspavano hrvatsko lutkarstvo već godinama upravo žudi za redateljem vašeg obrazovanja i usmjerenja. Koliko to shvaćate izazovom, a koliko možda teretom?

Lagat ću ako kažem da mi to nije teret, naravno da jest, jer se od mene mnogo očekuje. Ta titula ponekad zvuči strašno! Ali sama sam si skuhala tu juhu, pa si je sad sama i jedem. I moram priznati da kad zaboravim na nesigurne gluposti i kad ne mislim o tome što će ljudi reći, već jednostavno radim, juha ima blažen okus. Neznanje i nesigurnost su pozitivni ako su izazov i tjeraju na razvoj.

Uz vas, na hrvatsku lutkarsku scenu već nekoliko sezona stupaju školovani glumci/lutkari iz osječke Umjetničke akademije. No, nažalost, oni prečesto tu 'juhu' mijenjaju sapunicama kao, paradoksalno, znatno jestivijim zalogajem u našem društvu. Što li je razlog tom 'bijegu'?

Jedan od razloga su trendovi današnjeg društva (samim time i današnje ljudske vrijednosti) u čiju skupinu sigurno ne spada lutkarstvo. I onda je normalno da mladi glumci/lutkari svoju sreću traže na trendovskom tržištu, jer je to najbolji način da ih se vidi, upozna, da zarade novac, i to je sasvim legitimno. Da bi se u tom suludom društvu primamilo mlade glumce/lutkare u lutkarsko kazalište, treba im ponuditi nešto što će im biti zanimljivije i suprotno od trenda, i što će za njih postati vrijednost.

Što to? Odnosno, gdje vidite najveće rupe hrvatskog lutkarstva, a gdje prostore za najveće uzlete?

Crnih rupa ima svugdje. Pitanje je što mi s njima činimo, i činimo li išta? Ja mislim da te rupe nastaju u trenu kad se ljudi boje riskirati, reći što misle. Također, kod nas je općenit problem, pa tako i u lutkarstvu, činjenica da ljudi nemaju što za reći. Drugi problem je stav da u lutkarskom, odnosno dječjem kazalištu (kakvim ga se još uvijek kod nas smatra) nije bitno 'imati nešto za reći'. U dječjem kazalištu to je još važnije, jer djecu time odgajamo. A lutkarstvo je predivan medij da djeci nešto kažemo. Mislim da u Hrvatskoj ima jako puno prostora i pogodnosti za bilo kakav uzlet, pa tako i u lutkarstvu. Nije bitno u kojem smjeru, bitno je da se ne stoji na mjestu, da se uzlijeće.

Uz studij na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, završili ste lutkarsku režiju u Sankt Peterburgu. Kako ste stigli do njega?

Kad sam upisala akademiju u Osijeku, znali su mi reći da sam više za režiju nego za glumu. Na trećoj godini nam je lutkarstvo predavao Nikolaj Petrovič Naumov, dekan akademije u St. Peterburgu. Tada me profesor Sviben 'usosio' stavivši Naumovu bubu u uho da se ja zanimam za režiju. Sve se odvilo brzo - trenutak kasnije letjela sam za St. Peterburg u zagrljaj lutkarskoj režiji. Apsurd je u tome što su mi na akademiji u St. Peterburgu cijelo vrijeme govorili da sam glumica.

Što nam donosite iz Rusije i ruskog lutkarstva?

Nisam švercala votke preko granice, samo lutke švercam, i scenografe, i tehnologe, i tradiciju, i rusku logiku u lutkarskom kazalištu i tajanstvene ruske duše.

Čisto dovoljno za početak. Može li se naše lutkarstvo uspoređivati s ruskom tradicijom i tajanstvom duše ruske lutke?

Lutkarstvo u Rusiji ima puno dulju tradiciju i puno više uzima maha nego kod nas, iako je i tamo zapostavljeno. Iako su Rusi u nekom smislu vjerni tradiciji, njihovo suvremeno kazalište, pa tako i lutkarsko, krenulo je u nekom sasvim drugom smjeru. Ono što je predivno u njihovom osuvremenjivanju lutkarstva je to da ostaju vjerni logici, drami, razvoju, priči, konfliktu i svemu što je potrebno da bi kazalište bilo razumljivo i da bi nekog 'diralo', a traže nove forme, nove simbole, nov izričaj. Tamo sam shvatila da je neka sredina između europske forme i ruske tradicije (što se tiče radnje i logike) divna sredina za suvremeno kazalište. Hrvatska je područje koje bi moglo uzeti i jedno i drugo.

Privatni album
Tamara Kučinović
Što vama znači lutkarstvo?


Za mene je lutkarstvo apsolutno najslobodniji medij za izražavanje stava, misli, osjećaja... U današnje vrijeme rijetko funkcionira onaj stil 'šakom u glavu', a lutkarstvo je kazalište u kojem možeš reći nešto vrlo izravno, a kroz metaforu. Kad ga lupaš u glavu da progleda, čovjek ne razumije zašto to činiš, a ako ga tjeraš da sam misli, onda on to i čini. A metafora tjera ljude da misle.

Lutkarske predstave u Hrvatskoj kronično pate od nedostatka metaforičnosti, ali i poetičnosti, počesto se svodeći na vizualno oslikavanje sadržajnog sloja. Što lutke kažu na to?

Lutkama je sigurno krivo što se njima sve manje vjeruje i što ih se shvaća kao sredstvo za prepričavanje radnje ili ih se zamjenjuje lijepim vizualnim slikama, a ne koristi se njihovu suštinu. Problem vizualnog oslikavanja sadržajnog sloja je nepovjerenje da lutka može više i drukčije od glumca. U tome i jest njezina čar – da radnju odigra neočekivano i samo sebi svojstveno.

U hrvatskom lutkarstvu već neko vrijeme nema marionete. Što mislite, zašto nema tih kraljica lutaka na našim scenama?

Marioneta – kraljica. Tko od nas zaslužuje da joj stane uz bok? Marioneta je lutka koju se ne može naučiti brzo, koja treba dugogodišnju disciplinu i rad. Današnji sustav kazališta i rok u kojem se rade predstave nema za to vremena. Zato nema marioneta. To je za mene najteža tehnologija, najteže ju je za savladati. A s druge strane nema ljepšeg prizora od točnog rada s marionetom – jako malo ljudi u svijetu to može.

U ožujku se u GKL Splitu očekuje premijera vaše druge diplomske predstave 'Kako je vjetar išao k velikoj planini'. Imate li već planove za dalje?

Nakon Splita odlazim režirati u Maribor. A poslije toga se vraćam u majčicu Rusiju, po taj sudbonosni papir iliti diplomu. Svakakva vrata mi se otvaraju, malo je rano da o boji obliku i veličini govorim. Ali bitno je da vrata postoje!
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još