Kazalište MASKARADA U RIJEČKOM HNK

Tipovi ubili romantiku

Primjer kao se od kvalitetne i moćne literature može napraviti također naizgled moćna, ali zapravo potpuno prazna predstava pokazao je u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci slovenski redatelj Vito Taufer postavivši Ljermontovljevu 'Masakaradu'. Imati na programu upravo taj tekst u vrijeme kad se zahuktava najveći domaći karneval čini se pravim potezom. No maske su pale i prije nego što su stavljene

Jedna od glavnih je ona Vite Taufera, slovenskog redatelja koji i dalje u Hrvatskoj uživa određenu količinu poštovanja, čak i zvjezdanog statusa. Zaslužio ga je svojim predstavama iz osamdesetih, kad je bio jedan od predvodnika tada najmoćnijeg kazališnog vala, koji je zajedno sa svojim suborcima pokazao nekadašnjoj državi što znači novi, zanimljivi i autorski teatar. I kasnijim je zadržavanjem pažnje, preko čestih gostovanja na Danima satire i sličnim manifestacijama, kao i pokojom režijom, Taufer uspio zadržati samoga sebe u dobrom sjećanju s ove strane Sutle.

Međutim, vrijeme ide, a osobna nagnuća ne moraju pratiti trendove, i ne moraju ostati ista tijekom gotovo četvrt stoljeća karijere, pa je Taufer danas vrlo konvencionalan redatelj koji se tekstu klanja, a glumcima uklanja, jer ga, konačno, zanima samo scenska slika. Slovenska redateljska škola i inače često inzistira na savršenosti vizije, bez obzira na ono što se njome želi reći, ali ta je perfekcija danas tek urednost kojom se popunjava pozornica. Lijepo se to vidjelo i u zagrebačkim 'Glembajevima'.

Upravo takva urednost bez duše osnovna je karakteristika, paradoksalno, tamne romantičarske Ljermontovljeve vizije osvete visokom društvu i posvete ljudskoj bazičnosti istodobno. Taufer je priču o zagonetnom kockaru i pustolovu Arbenjinu koji je svoju prošlost pomeo pod tepih urednog bračnog života u višim petrogradskim krugovima smjestio u ne pretjerano određeni kontekst prve polovice dvadesetog stoljeća i sliku začinio mnoštvom plesača i pjevača iz zbora i baleta riječkog kazališta.

Intimne interijere poput Arbenjinovog stana ili kockarske sobe u kojoj se također zbivaju bitni dijelovi zapleta scenograf Dalibor Laginja naznačio je tek nužnim namještajem, ali si je zato oduška dao u paravanima i plesnim dvoranama, mjestima gdje maske igraju svoj bal ne samo tijekom karnevala.

No sve je određeno gotovo aseptičnom strogošću postupka, čak i unatoč povremenim diverzijama kao što je potpuno nepotrebni nastup pjevačice Albe Nacinovich, eklektična i kičasta koreografija Matjaža Fariča ili zbor koji se u jednom času iza paravana pojavljuje s maskama poput one iz filma 'Scream'. Je li redatelj time htio poručiti ono što ionako svi u gledalištu znaju, tj. da za Ljermontovljev krik protiv maskiranja ima dovoljno razloga i danas, ili nešto drugo, nije na koncu ni važno.

Iako se 'Masakarada' ne nalazi često u domaćim repertoarima, njezina lakoća i romantičarska jednostavnost, a s druge strane i vječna lektirna kvaliteta, trebale bi biti zalog trajnosti. Međutim, ona je pisana u stihu, a činjenica je da se s njim, općenito gledano, domaće glumište poprilično teško i neslavno nosi. Ni riječki se ansambl u toj zahtjevnoj disciplini nije iskazao, počevši od protagonista kojeg igra Dražen Mikulić. Riječ je o glumcu koji je uvijek kvalitetna podrška i partner, te je počeo dobivati i važnije pomoćne role koje je uspješno odigrao i tako zaslužio šansu za prodor u red prvaka.

Mikulić adut nije iskoristio, pa iako se u grupnim scenama još i razigrava na svoj karakteristični način, u monolozima zakazuje manje vlastitom, a više krivnjom redatelja.

Riječka predstava je glumački važna i zato što se u njoj prvi put na velikoj sceni rodnoga grada pokazala i Aleksandra Stojaković, mlada glumica koja je već imala nekoliko zapaženih nastupa i koja je ulogom Nine dokazala da i sama može popuniti pozornicu haenkaovskih dimenzija, ali joj, baš kao i Mikuliću, režija koja inzistira na tipskoj karakterizaciji oduzima i specifičnost i boju.

S druge strane, upravo je takav pristup ostatku ansambla pružio mogućnost da zaigra na najjaču kartu, od Jasmina Mekića, preko Denisa Brižića, Andreje Blagojević i Alena Liverića, do Zdenka Botića.

'Masakarada' zato nije drama pojedinca suočenog sa sobom, ali nije ni srcedrapateljna melodrama o ljubomori. Ovakva kakva jest, ova predstava je tek vrlo mlaki uvod u Riječki karneval, kojem čak i premijerna publika jedva plješće.

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još