Kazalište KAZALIŠNA KRITIKA

Tendenciozan i nevješt igrokaz u Histrionskom domu

Iako je Histrionima lako odbiti svaki prigovor diskvalifikacijom da je svaka kritika na njihov račun motivirana ideologijom ili barem svjetonazorom, u predstavi 'Stanari izgubljenog doma', koju je prema tekstu Dubravka Jelačića Bužimskog režirao Zlatko Vitez, upravo je suprotno. Ona nije loša zato što je možda ili djelomično ideološki motivirana, ona je loša naprosto, i to toliko da šteti sama sebi

S jedne strane predstave Histriona nisu ništa drugo doli poluinstitucionalna čvrga, ranije umjesto sapunica, a danas uz njih, popularno kazalište koje ne pridonosi umjetničkoj biografiji, ali donosi neku vrstu popularnosti i zarade. I pripadnosti, što je već simbolički kapital koji je teže mjeriti. Drukčije gledano, Histrioni su istodobno samoproglašeni bastionom kazališta koje je još razumljivo, za razliku od raznih novotarija i 'izama' koje navodno nude gotovo svi drugi, jer i funkcionira po principima koji su ostali isti kao i u vremenima Tituša Brezovačkog.

Histrionski svjetonazor, iako se s glumačkom zaigranošću ponekad lako složiti, laska si da je suvremena inačica pučkog kazališta, ali svakom novom produkcijom dokazuje svoju anakronost i nesnalaženje.

Sve navedeno ne bi bilo toliko važno da je i nova produkcija u Histrionskom domu jedna od lakih pošalica, ali Dom ima bitno drukčiji repertoar od Ljeta, pa dok se na Opatovini tijekom vrućih mjeseci publika smije mentalitetu, zimski dani rezervirani su za kontemplaciju i indoktrinaciju.

Recentna trilogija, započeta komadom 'Tko je srušio Berlinski zid', a nastavljena 'Hrvatskom Antigonom', pravu je završnicu dobila premijerom drame 'Stanari izgubljenog doma' Dubravka Jelačića Bužimskog. Autor legendarnog 'Letećeg Martina' već dugo se u kazalištu nije pojavio s novim tekstom, uglavnom su se, ako uopće, igrali naslovi stari i dvadesetak godina, pa je ova predstava zaintrigirala povratkom glasa domaće drame koji ima neku reputaciju, ali se nitko ne može sjetiti koju, kakvu i zašto. Zato je možda zaboravne trebalo podsjetiti.

'Stanari izgubljenog doma' njegov su novi komad nakon puno godina kazališne šutnje, u kojem se očito odlučio obračunati s mnogim 'licima i pojavama'. Redom, četiri pripovijetke nagurane u dramu bave se ostacima domaćeg plemstva koje je proganjano nakon onog rata, zatim su tu ovaj bliži rat koji ne želi proći, ali i profaniranje umjetnosti suvremenim sredstvima, te, kao da već i to nije dovoljno, staračka seksualna nemoć.

Sve četiri narativne linije vodi uglavnom prezir prema suvremenosti i svemu što se danas događa a 'Stanari izgubljenog doma' to ne žele razumjeti, niti se trude zaboraviti. I zato Zlatko Vitez producira i režira tekst Dubravka Jelačića Bužimskog, jer nisu u manjini samo kad misle drukčije o zbilji, nego i kad misle o kazalištu.

Iako je Histrionima lako odbiti svaki prigovor diskvalifikacijom da je svaka kritika na njihov račun motivirana ideologijom ili barem svjetonazorom, u ovoj je predstavi upravo suprotno – ona nije loša zato što je možda ili djelomično ideološki motivirana, ona je loša naprosto, i to toliko da šteti sama sebi.

S rečenicama-vodiljama o tome da je savjest bog kojem se treba klanjati i da iza nas ne ostaje ništa nego zbroj dobrih i loših djela nitko ne bi trebao imati problema, ali tu toliko općenitu potku negiraju autorske, redateljske i izvođačke nesuvislosti. Time, i baš zato, čini upravo suprotno i svaki svjetonazor koji se ovako pozornički pokušava oprimjeriti sama stavlja u rang, jednostavno rečeno, bedastoća.

Najprije sama dramaturgija, koja siluje četiri prozna predloška u dramski tekst, pa scensko meandriranje daju gotovo nevjerojatna rješenja, od kojih su neka uvreda za inteligenciju, a druga za dobar ukus. A upravo se na Petronija i njegov status arbitra elegancije i stila, začudo, referira jedan od prominentnih likova. Zatim je tu izvedba koja je potencirano klišejizirana do groteske, ali to jest jedan od zaštitnih znakova Histriona.

Ni fabule nisu bitno kvalitetnije, ali vrhunac su dva detalja: partizanski sin koji danas (!) dolazi ponoviti zločin nad ostacima plemstva i novinar koji traži iskupljenje. Prvi je jednostavno pogrešan, a nad drugim se treba zabrinuti jer se iz njegove priče ne pretjerano složenom logičkom operacijom dolazi do zaključka da etnička pripadnost donosi i određenu etičku, pa i profesionalnu insuficijenciju.

Glumci, među kojima su i neka zvučna imena poput Branke Cvitković, Gorana Grgića, Zvonimira Zoričića, Dragana Despota i Božidara Alića, također su odradili svoj dio slaganja s tom uvredom ili opomenom igrajući u ovom, najljepše moguće rečeno, tendencioznom i nevještom igrokazu. Ukoliko su drugi odlučili zaoštriti retoriku, pitanje je granice koja se povlači između angažmana i angažmana. I zato, čak i oni naklonjeni ideji histrionizma i Histriona, ovoga puta ne bi trebali otići u njihov ilički Dom. U ovoj predstavi je točan jedino naslov.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još