Kazalište VOJNOVIĆ U HNK

Mrtvi teatar ili teatar mrtvih

Ivica Kunčević oprostio se od kazališnih dasaka postavljanjem 'Maškarate ispod kuplja' Iva Vojnovića

Kao najrječitija od umjetnosti, kazalište ponekad kaže i previše. Ono što bi stalo u samo nekoliko riječi, moguće je razvući na cijelu predstavu. Međutim, kad kazalište nešto ne želi reći, može proći i nekoliko sati, čak i nekoliko produkcija, a da ono zaista bitno nije izrečeno. Pored toga što je najrječitija, kazalište je često i vrlo evazivna umjetnost. Previše često, nažalost.

Jedan od boljih primjera najnovija je dramska premijera Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, 'Maškarate ispod kuplja' Iva Vojnovića u režiji Ivice Kunčevića. Tekst koji u Kontovoj ostavštini nerijetko ostaje u sjeni 'Ekvinocija' te dijelova ili cjeline 'Dubrovačke trilogije', nije loš repertoarni potez, jer lektirnom popisu dodaje još jednu stavku, podsjeća na ponekad osporavani domaći doprinos modernizmu, a pritom i ljubiteljima čehovljanskih izgubljenih sudbina daje razlog da još jedanput posegnu u džep s rupčićima. S jedne strane sama radnja, a s druge cijeli konstrukt 'Maškarata', imaju svoj razlog i svrhu, koliko god iz suvremene perspektive tragična storija izvan svoje kaste zaljubljene sluškinje Anice koja umire od sušice bila melodramatska, a umetanje teatralnih maškara u njezino predsmrtno buncanje pomalo banalno.

Vojnovićev tekst i nije o tome. Riječ je prvenstveno o komadu koji ispod svih nostalgičnih napadaja žala za vremenima prošlim, Dubrovačkom Republikom i posrnulom grandezzom, govori o duboko represivnom samonametnutom sustavu koji se samoobnavlja i uzima danak u nevinima. Istovremeno dok mu se na površini klanja, odozdo ispisuje najveću osudu zatvorenosti, pa dok na površini prezire one koji se 'akomodavaju', iznutra još više osuđuje i one koji stoje 'kano klisurine', sputani vlastitom uskogrudnošću i nemogućnošću da se izmaknu 'načinima starinskim'. Kroz likove stamenih gospođa koje svojom kućom, iako već odavno mrtvom, ravnaju naučeno čeličnom rukom od koje su i same svojedobno stradale, Vojnović se ne samo ruga ili žali, nego i otvoreno napada, ukoliko se tako želi čitati.

U skladu sa svojim barem nominalnim kredom da uvijek mora pronaći razlog zašto nešto radi baš tada i baš tako kako radi, Kunčević je i svojom testamentnom predstavom pokušao prebaciti lopticu sa scene u gledalište. Nažalost, nije mu uspjelo, jer rijetko tko će nakon ovakvih 'Maškarata ispod kuplja' prvo spomenuti njihovu političnost, a još je manje onih koji će u kritici zatvorenosti lokalne dubrovačke kuće prepoznati i mogućnost kritike sredine u kojoj su upravo izvedene. Redatelj je, možda i ne baš potpuno namjerno, napravio upravo posvetu matičnom, ujedno i središnjem nacionalnom kazalištu i njegovoj drami, ali tako da to gotovo nitko ne vidi, i da se nikome ne zamjeri.

HNK Zagreb
Alma Prica, Ana Begić i Doris Šarić Kukuljica
Njegov 'homo spat!' zato je istodobno i posveta samome sebi, koji je jedan od pionira pokušaja da klasično dramsko kazalište upravo na toj pozornici siđe i do gledališta i da mu nešto prije šapne nego rikne. Tako i ovdje: veliki crni portal koji na kraju proguta sve koji su mu se perom gospara Vojnovića našli na putu potpuno je nepotrebna investicija, moglo se jednostavno u HNK ugasiti svjetlo, i iluzija bi bila potpuna, kao i mrak. Ali za tako nešto trebalo bi hrabrosti koje Kunčević nema, ili ne želi više imati, pa su 'Maškarate...' ostale u svojem izvornom obliku, s dodanim lutkama ali zatvorene u referencijalnost izvornika.

Zato glavni, ujedno i jedini, pomak u ovoj predstavi ostaje angažiranje lutkara koji se izmiču svojim lutkama i od ilustracije postaju, u maniri nekih malo ranijih susreta lutkarskog i dramskog kazališta, punopravni kor. Neki od posuđenica i posuđenika iz Zagrebačkog kazališta lutaka zaista i mogu bez ikakvog kompleksa stajati na pozornici nacionalnog kazališta, s obzirom da su lutkari ovdje dobili ono što su takozvani 'pravi' glumci izgubili, jer koncept predstave je takav da i ljudi budu – lutke. Stoga, osim karakterističnih poza Alme Price i Vanje Matujec ili preigravanja koja od Olge Pakalović i Luke Dragića zahtijevaju uloge, najupečatljivije ipak ostaju oni najniži slojevi, sluškinje u izvedbi Doris Šarić Kukuljice i Ane Begić.

S obzirom na sve što u ovim crnim maškarama nije izrečeno, Ivica Kunčević od Vojnovića se oprostio upravo vojnovićevskom gestom, uz cijenu da je glumcima oduzeo mogućnost da barem na trenutak budu živi.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još