Kazalište Kazališna kritika: 'Prolazi sve'

Frljićeva predstava za djecu namijenjena odraslima

Zbog Olivera Frljića domaće je kazalište, ali i regionalno, malo zanimljivije. Čak i kad ne želi svojim predstavama potvrditi reputaciju provokatora, kad je u svojoj takozvanoj minus fazi, njegov rad ostaje pri samom zanatskom vrhu, gledljiviji od mnogih drugih i uvijek na neki od načina intrigantan. Tako je i s 'Prolazi sve', prvim njegovim radom u Dramskom kazalištu Gavella, koji je počeo kao autorski projekt, ali je ipak završio kao postavljanje drame Dubravka Mihanovića, inače kućnog dramaturga u Frankopanskoj

Poznat po komadima sitne, svakodnevne poetike, iz kojih ipak izbija želja da se kaže ili, još češće, prešuti nešto bitno, Mihanović nije među najproduktivnijim autorima i možda je dobro da je tako. 'Bijelo' i 'Žaba' njegovi su mali veliki uspjesi, a riječ je o nerazvedenim dramama sitnog veza koje publika voli, a ni kazališnim upravama nisu mrske zbog malog broja likova i svake druge vrste nezahtjevnosti.

'Prolazi sve' nešto je raspisanija, što joj je i mana jer se sastoji od dva poprilično nepovezana dijela, grandioznog uvoda koji sabija cijeli život na ovim turbulentnim, poviješću opterećenim prostorima u nekoliko brzih i efektnih prozora, dok drugi predstavlja nimalo spektakularan ostatak ostataka života, dane koja junakinja provodi u staračkom domu čekajući neumitno. Riječ je o tipičnoj egzistenciji koja je podnijela sve što joj je vrijeme i mjesto rođenja donijelo bez pitanja, dok je sve ostalo junakinja zaradila sama, jer bivanje kvalitetne osobe u svijetu daleko od savršenog ionako mora završiti negativnom bilancom.

Suprostavljanje glomaznog otpada povijesti u prvom i težak hod sati u drugom dijelu najveći je problem ove predstave. S njezinom porukom, kratko i jasno sadržanom već u naslovu, poprilično lako složiti, dok s druge strane u najmanju ruku zabrinjava njezina pomirenost, beskonfliktnost i izbjegavanje svake vrste stava. Prolazi dakle sve: partizani, ustaše, Tito i Staljin, nerođena djeca i djeca umrla pri porodu, iznevjerene ljubavi i karijerni padovi... Baš sve. No, dok je za autora dramskog predloška takvo široko zahvaćanje pomak u stilu, za redatelja je novost tek izostanak bilo kakvog komentara.

Jednostavno, Frljić je ponovio sve svoje zanatske finte, ali bez transparenata, neonskih natpisa i velikih riječi. Kao da se kazalištu i njegovoj iluziji, nakon brojnih pripitivanja i pokušaja poništavanja, jednom odlučio i pokloniti. Ono što ostaje je kvalitetna glumačka igra u kojoj nema slabog mjesta, mizanscen presvučen koreografijom, brzina, karikaturalnost, citatnost i geg.

Koreografkinja Irma Omerzo obavila je veliki dio posla u gotovo bešavnom sklapanju nekoliko sasvim različitih cjelina, dok svaki član glumačkog ansambla može sa zahvalnošću izaći na scenu jer svi su potvrdili svoju kvalitetu ili čak i pokazali novu. Pored Jelene Miholjević u glavnoj i provodnoj roli, ponovno su, kao i u već gotovo kultnoj 'Mrzim istinu', uspješno zaigrani Ivana Roščić i Filip Križan. Ništa manje zanimljivi nisu, međutim, ni Dijana Vidušin, Antonija Stanišić i Amar Bukvić, djelomično zahvaljujući i ulogama koje kao da su, a možda i jesu, pisane baš za njih. A da Enes Vejzović jednom grimasom može nasmijati cijelo gledalište već je odavno stara vijest.

Treba li povući paralele s ranijim radovima Olivera Frljića, 'Prolazi sve' najviše podsjeća na njegove predstave za djecu, rasute od Dubrave, preko Žar ptice do Zagrebačkog kazališta mladih. Utoliko bi se za 'Prolazi sve' moglo reći da je također predstava za djecu, ali namijenjena odraslima.

Sa svime što ta nemoguća sintagma može značiti. Ona je istodobno i topla, svakodnevna, ljudska, koliko i prazna, puna općih mjesta i klišeja. Zatvorena u svjetonazoru koji želi svesti samo na dobrotu i zagledana u onostrano tek kad se ono zaista približi, ova predstava ne komunicira dalje od primarne događajnosti, a ni ona sama po sebi nije toliko efektna da bi zaslužila tematiziranje ili teatraliziranje. Takav odmak od pokušaja vraćanja svijeta u zglob bio bi možda dobrodošao odmor da su domaći repertoari zaista puni kvalitetnog teškog i sudbonosnog kazališta. Ovako, nažalost, Mihanović i Frljić su propustili svoju zajedničku veliku šansu, a Kazalište Gavella nije dobilo vrhunac sezone, ali jest predstavu koja će biti rado gledana. Iako nitko neće znati objasniti zašto.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još