Kazališna kritika: 'Car neuspjeha'

Fabreov neuspjeh neuspjeha!

12.12.2011 u 09:37

Bionic
Reading

Ako je 'Car neuspjeha', autorski rad Jana Fabrea nastao u suradnji njegove kompanije Troubleyn i Zagrebačkog kazališta mladih, upozorenje, najava ili obećanje, riječ je o uspjeloj predstavi koja ne iznevjerava očekivanja. Ali ako jest tako, riječ je o spinu koji zaista nije ni nov ni inovativan, kao što to ponekad nije ni umjetnost. O svemu tome govori Frano Mašković u ovoj predugoj i problematičnoj monodrami

Belgijanac Jan Fabre koji je probijao kazališne granice prije tri desetljeća, nesumnjivo je i dalje zanimljiv, jednako koliko i intenzivan i neumoran. On je svoju publiku već naučio na činjenicu da se svijet za njega okreće oko njega, pa je i 'Car neuspjeha' zbirka raspisanih trauma, čežnja i pitanja samog autora, sa samokritikom hipertrofiranom kao i sve ostalo u njegovom slučaju.

Riječ je jednostavnoj logici: ako je umjetnik svijet za sebe, tada za njega i ne postoje druga pitanja osim njegovih. A umjetnik i jest zato što svoja pitanja smatra univerzalnima, a svoje tegobe općima. Gotovo kao da na sebe prihvaća grijehe, ako ne baš cijelog svijeta, onda barem svijeta umjetnosti, pa je 'Car neuspjeha' posvećen mračnim trenucima sumnje u vlastitu vrijednost, mogućnost racionalnog razmišljanja, spoznaje i proizvodnje umjetnosti.

Posredno, iz ovog monologa i iz ostalih jasnije usmjerenih Fabreovih medijskih istupa, lako je povjerovati da ga zaista takve stvari muče ili barem zanimaju. Međutim, njegovi postupci - predstave, izložbe, performansi i sve ostalo što je teško sagledati, a još teže pobrojati - govore protiv njega. Fabre vjerojatno sve radi zato što mora, baš kao i svi drugi. No pritom pati zbog toga, pa onda radi i s tom svojom patnjom, koju pretvara u novi rad. Cinik bi na to rekao: kako bi patili i svi drugi! Ali Fabre ima odgovor i na to – za njega su 'svi drugi' također Jan Fabre.

U ovom je slučaju to i Frano Mašković, glumac željan izazova, kao i svaki pravi umjetnik. Sto minuta monodrame na velikoj pozornici ZKM-a zaista jest izazov, pogotovo kad pritom treba od teksta koji se vrti u krug i neuspješnog žongliranja napraviti gotovo egzistencijalističku, ali još uvijek stiliziranu i pomno opremljenu predstavu. U toj igri rizici i ulozi su veliki, a naslov ih ne opravdava, bio ironičan ili potpuno iskren. Jan Fabre je, osim toga stručnjak za naslove.

Njegov teatar nije teatar u klasičnom smislu, a i sam se potrudio da se na njegove predstave ne odnose kanoni. Uvijek negdje između likovnog i dramskog, ali s nepogrešivim osjećajem za teatralnost i scensku sliku, on svoje izvođače koristi na način koji je hibrid klasičnog i osobnog - ostavlja im individualnosti upravo onoliko koliko se poklapa s autorskom željom i vizijom.

Zato je ovu predstavu moguće čitati i kao svojevrsnu pedagogiju u kojoj, uvjetno rečeno, majstor podvrgava šegrta. Potonji je još željan svega i nema dovoljno neuspjeha u nogama da bi mogao na isti način misliti kao i 'jedan od najsvestranijih umjetnika današnjice', 'najvažniji umjetnik 21. stoljeća' ili kako već Fabrea ne zovu. Stoga bi bilo iskrenije, a u svakom slučaju točnije, kad bi svoj unutarnji monolog sam i izvodio, i kad bi i mjerenje sebe prepustio sebi, kao što si je već prepustio mjerenje neba u istoimenoj skulpturi.

Ovako, bez unutarnjeg razloga i bez prtljage koju donosi višedesetljetna uspješna karijera, zanosni javni lik i svi pripadajući paradoksi, na pozornici ostaje tek glumac s tekstom koji svim silama ječi kao zvono. Ništa u Maškovićevoj izvedbi nije pogrešno, i sve je pogrešno osim strasti kojom se bacio u ovaj projekt. On sigurno nije tako netalentiran žongler kakvim se prikazuje, ali sigurno nije još ni tako razočaran da bi umjetnost sveo na ponavljanje, a svoju ulogu u svijetu ilustrirao žvakanjem 'vlastitog srca' na pozornici.

Zato se i predstava svodi samo na izigravanje teksta, čija struktura ne podsjeća na vir koji bi i izvođača i publiku trebao odvesti u nedoživljene i nezamislive dubine, nego na čvor što vapi za dramaturškom pomoći. I par tipično autodestruktivnih trikova za podgrijavanje gledateljske pažnje. 'Car neuspjeha' jest neuspjeh, ali zaključiti da je nešto ono što i najavljuje da jest, također nije neki uspjeh.