Želimir Zagotta rođen je u Zagrebu 1925. godine. Studirao je arhitekturu na Tehničkom fakultetu u Zagrebu te scenografiju na zagrebačkoj likovnoj akademiji (specijalka Ljube Babića). Scenografijom se počinje baviti 1949. u SK 'Ivan Goran Kovačić', a 1956. sudjeluje u osnivanju Studentskog eksperimentalnog kazališta.

U ova dva kazališta Zagotta ostvaruje svoje ponajbolje radove, a neki od njegovih inovativnih scenografskih postupaka - odustajanje od scenskoga mimetizma, stilizacija, pročišćavanje scenskoga prostora i igra s manjim brojem osnovnih gradbenih elemenata - realizirani su upravo na djelima Marina Držića. Pritom se posebno izdvajaju predstave ostvarene u suradnji s redateljima I. Šebelićem (Dundo Maroje, 1958.) i B. Jerkovićem (Novela od Stanca, Tripče de Utolče, 1958.) u SEK-u: u međunarodno znamenitom Dundu Maroju osnovni scenografski element tvore raznobojne kocke koje glumci sami premještaju u skladu sa zahtjevima teksta i režije (slike u prilogu).

Niz zapaženih scenografskih radova Zagotta ostvario je i u drugim profesionalnim i neinstitucionalnim kazalištima diljem Hrvatske. Radio je za zagrebačka kazališta te za kazališta u Šibeniku, Osijeku, Varaždinu, Parmi i Hamburgu. Njegove se inscenacije odlikuju jednostavnošću i stilizacijom (Marin Držić Novela od stanca, 1957., T. Williams Prohujali životi 1958., M. Krleža Kraljevo 1959., Marin Držić Dundo Maroje 1960.).

Radio je scenografiju za brojne filmove, mnoge upisane u povijest hrvatske kinematografije – 'Ne okreći se sine' 1956. (Zlatna arena za scenografiju), 'Vlak u snijegu' 1976., 'Kontesa Dora' 1993. i dr.

Retrospektivna izložba njegove filmske scenografije priređena je u Zagrebu 1995., a kazališne scenografije u prostorima HAZU, 2004. (plakat izložbe u prilogu).

Projektirao je više od stotinu izložbenih paviljona (Casablanca 1957., Solun 1959., Frankfurt 1963., Montreal 1974.). Oblikovao je interijere i postavio mnogobrojne izložbe.