(NE)KULTURNA POLITIKA

Kazalištu KNAP prijeti zatvaranje

29.11.2011 u 10:06

Bionic
Reading

Na nedavnoj dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta s pozornice Hrvatskog narodnog kazališta Goran Grgić i Petra Dugandžić, glumci nagrađeni za uloge u 'Amaterima' izvođenim u Kazalištu na Peščenici(KNAP) javno su apelirali protiv zatvaranja tog kazališta koje se u par godina s nekoliko hit predstava uspjelo ugurati među miljenike publike

Kazalište na Peščenici, ili kraće KNAP, jedno je od onih koja ne definiraju trendove, ne traže iskorake i ne 'glume' avangardu, nego u tišini i relativnom miru pokušavaju biti i raditi najprije za lokalnu zajednicu. To što Peščenica nije usamljeni otok ili mali slavonski grad, nego tek jedan zagrebački kvart, nije njegov problem. Ali ispada da ipak jest!

Na nedavno održanoj dodjeli Nagrada hrvatskoga glumišta glumačke nagrade otišle su u ruke izvođačima predstave u produkciji KNAP-a. Petra Dugandžić nagrađena je za sporednu žensku a Goran Grgić za glavnu mušku ulogu u 'Amaterima' Borivoja Radakovića koje je kao posljednju režiju u životu postavio Petar Veček. U govorima zahvale i Petra Dugandžić i Goran Grgić javno su apelirali protiv gašenja KNAP-a. U tome je, naravno, bilo i njihove privatne želje da uspješni skeč igraju i dalje, ali je gesta barem donekle dala samoj dodjeli i mao drukčiji ton. U vrijeme kad se još uvijek donekle aktualna državna vlast hvali svojim postignućima na otvaranju kazališta upravo po malim mjestima, čime se ispravlja nepravda centralizacije iz davnih šezdesetih i sedamdesetih, ali i devedesetih godina prošlog stoljeća, govoriti o zatvaranju kazališta u Zagrebu, čini se kao nonsens. On to i jest i nije.

KNAP u Ivanićgradskoj ulici dio je Kulturnog centra Peščenica, a budući da je s mrežom zagrebačkih kulturnih centara situacija ionako problematična, ali izvan očiju i interesa javnosti, ovaj slučaj daje vidljivost cijelom nizu problema: od kadroviranja, preko financiranja i obavljanja djelatnosti, pa do učinkovitosti i, na koncu, svrhovitosti.

Kao lokalne, kvartovske baze koje služe i umjetnosti i obrazovanju, kulturni centri nisu nebitan dio kulturne ponude. Štoviše, oni su njezini korijeni jer odgajaju i uče publiku od najmanjih nogu do treće dobi. No, također, oni su u tome ponekad i prepušteni sami sebi, ili pak političkim dogovorima ispod stola, jer riječ je ipak o Zagrebu, u kojem godinama nema sustavne politike, pa ni kulturne. Točnije, ima, ali se ona svodi u najboljem slučaju na klijentelizam. Kako ni on nije imun na krizu, u posljednje vrijeme pokušava se troškove zagrebačke kulture smanjiti na što manju moguću mjeru. U ovoj su godini zato radikalno srezana sredstva za nezavisnu scenu, a u sljedećoj to isto prijeti institucionalnoj. KNAP je negdje između, i kako još uvijek ne zna što je, zaista mu prijeti opasnost da ostane – nigdje.

Naime, sve kuće, skupine, udruge, i društva koja se kazalištem profesionalno bave moraju u Hrvatskoj biti upisani u Očevidnik kazališta, svojevrsni registar pri Ministarstvu kulture. Uvedeno je to prije četiri godine kako bi se stalo na kraj navodnom neredu u hrvatskome glumištu, i načelno možda i jest riječ o kvalitetnom mehanizmu kad on ne bi bio samo dio neusklađenog sustava u kojem treba znati plivati – kazališno, ali još više politički.

KNAP ne može u Očevidnik jer je još uvijek integralni dio Kulturnog centra Peščenica, a on nije registriran za izvođenje, nego samo za organiziranje kazališnih produkcija, s obzirom na to da to već godinama radi i da je neslužbena kuća zagrebačkih, ali i hrvatskih kazališnih amatera.

Da bi KNAP postigao status dovoljan za Očevidnik, morao bi se mijenjati Statut KCP-a, a to može samo Odbor za kulturu Skupštine grada, tj. Skupština sama, na temelju prijedloga Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport. Koje to odobrenje, ili preporuku, ne želi dati. Obrazloženje glasi da bi time narasli troškovi, što, tvrdi ravnatelj KCP-a i glumac Tomislav Štriga, jednostavno nije istina.

KNAP naime već ima sve potrebne ljude dovoljne za održavanje kazališnog pogona, koji su već dokazali da taj pogon mogu opsluživati i da on funkcionira. Rezultat su, uz višestruko nagrađene 'Amatere', predstave 'Smisao života gospodina Lojtrice', 'Niko i Ništ' za odrasle, 'Dječaci Pavlove ulice' za nešto mlađe ili 'Cabaret tri praščića' za najmlađe. One igraju redovito, onoliko koliko su gostujući glumci, jer KNAP nema ansambla, u mogućnosti. Ukratko, promjena Statuta KCP-a i statusa KNAP-a koštala bi ništa, a Grad bi ionako davao sredstva za program kao i do sada. I u čemu je onda problem?

U tome što ova gradska vlast najprije udara na one koji su najslabiji. Tako je prva na redu bila nezavisna scena i suvremeni ples kao njezin ključni segment, a zatim svi koji su malo izvan uobičajenog medijskog fokusa i kulturnog života građanske publike. Ako prođe ovo s KNAP-om, proći će i sve drugo, a institucije koje smatraju da će im srezana sredstva ipak osigurati preživljavanje, neće se još dugo moći samozavaravati. Kao u onoj priči: 'Kad su dolazili po druge, ja sam šutio, a kad su došli po mene, više nikoga nije ni bilo da nešto kaže!'