Kazalište KAZALIŠNA KRITIKA

'Rent a friend' - odlično pogođena tinejdžerska predstava

  • Autor: Igor Ružić
  • 16.11.2011 10:24:02
  • 16.11.2011 8:57:53

Ako publika treba imati predstavu kakvu zaslužuje, i kakva sama jest, 'Rent a friend' je pogođena produkcija. Gledati je očima koje nisu tinejdžerske, znači ne shvatiti je ili poletjeti na valu nostalgije

Kazalište za mlade posebna je i vrlo osjetljiva biljka. Baš kao i njegova ciljana publika. Pogriješi li se samo jednom, u nekom osjetljivom trenutku, cijeli trud pada u vodu, a kazalište, i ono za starije, ostaje bez nekoliko duša kojima je ionako sve to 'bezveze' ili u najboljem slučaju 'onak'. No ponekad se dogodi da u tom najkreativnijem trenutku mladi čovjek dobije poticaj koji ga, ako se sve posloži i klikne, može obilježiti za cijeli život.

'Rent a friend' nova je produkcija Kazališta Trešnja kojom je i službeno inaugurirana namjera tog kazališta za djecu da se za svoju publiku pobrine i nakon što se počnu smrtno vrijeđati i na sam spomen djece.

Scena za mlade nije novitet u domaćoj repertoarnoj politici: Zagrebačko kazalište mladih to bi trebalo biti, ali osim dvije ili eventualno tri produkcije takvog tipa ipak više misli na potrebe starijih i možda zahtjevnijih gledatelja, dok je kazalište Mala scena pokušavalo u tom smjeru nažalost s jednako trajnim rezultatom kao i s večernjom scenom za odrasle.

Trešnja je pokušala drukčije, raspisavši natječaj za tekst za mlade na kojem je pobijedio komad Dore Ruždjak Podolski i Saše Božića o internetu, zaljubljivanju i lelujavim identitetima koji ne štedi i ne podcjenjuje gledatelja. Takav dojam ostavlja i režija Anje Suše, gostujuće redateljice koju je domaća publika već mogla upoznati preko kvalitetnog 'Buđenja proljeća' beogradskog Pozorišta Duška Radovića koje i vodi.

Rezultat je predstava koja kontakt traži, ali ga i odbija, potpuno problematična i sasvim nalik svojoj publici. Za razliku od uobičajenih metoda rada s mladima i za mlade u kazalištu, ovdje podilaženja ima malo, od pokušaja govorenja u publiku, komunikacije u komentiranju radnje, pa do glazbenih blokova koji baš i nemaju snažnog dramaturškog uporišta.

S druge strane, korišteni vidovi kazališnog jezika - od psihološkog realizma do ispovjednog, čak i lutkarskog - dio su promišljene strategije koja osim o svijetu želi nešto reći i o kazalištu samom. Sama činjenica da u predstavi koja je gotovo sva u chatu na pozornici Siniše Ilića, u ovom slučaju iznimno obgrljenoj publikom, nema niti jedne tipkovnice ili bilo čega što nalikuje ekranu, već dovoljno govori o želji da se suvremena zbilja pretoči u scensku bez didaktičnih posredovanja.

Najvažniji domet ove predstave je da ne docira i ne fokusira se na jedan problem. Zato ona jest kazalište, a ne tek parlaonica pretvorena u predstavu, ili 'slučaj' oplemenjen dramskom radnjom kako bi ga bilo lakše progutati.

Prva zaljubljivanja, osobna traženja, tinejdžerski angst i pripadajući sukobi s roditeljima koji su daleko od ideala, sve je u ovoj predstavi i njezinih sat i pol ukomponirano po ključu koji nudi mreža: skokovitom, parcijalnom, površnom, mnogostrukom te ponekad i namjeno nevjerodostojnom.

Ona podražava traženje informacija na internetu i spoznavanje preko njih, uči da chat čak i kad je tek chit-chat ipak nije cheat, mjeri vrijeme kao da joj je zaista do njega stalo dok osobe naizgled zamjenjuje zelenim svjetlima na ekranu. Ali istodobno zagovara (i) staromodno šetanje po parku, prve poljupce na klupi, pokušaje pisanja pjesama... i sve ostalo što se ipak najčešće čini u 'godinama između'.

Glumački posao zato je bio dvostruko teži, odmak koji im daje unaprijed dvosmisleno predstavljanje zadržava nevjericu, ali paradoksalno radi na uvjerljivosti. Radovan Ruždjak, Daria Knez Rukavina, Rakan Rushaidat i Aleksandra Naumov unaprijed su određeni kao nelikovi koji tek trebaju povjerovati u okviru za koji su zaslužni antagonisti, roditeljske karikature Ivane Bakarić i Tvrtka Jurića. Nije ovdje riječ o plošnosti karakterizacije nego o poništenju iluzije koja se s internetskom teško može mjeriti, pa unaprijed odustaje zato da bi pokazala kako ni zbilja nije uvijek onakva kakvom se na prvi pogled čini. Ako publika treba imati predstavu kakvu zaslužuje, i kakva sama jest, 'Rent a friend' je pogođena produkcija. Gledati je očima koje nisu tinejdžerske, znači ne shvatiti je ili poletjeti na valu nostalgije.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još