Kazalište DOKUMENTARNI TEATAR

Provala realnog u domaće kazalište

  • Autor: Igor Ružić
  • 20.10.2011 14:07:17
  • 20.10.2011 12:01:00

U posljednje vrijeme u kazalištu se ne zna što je 'za pravo', a što je 'falš'. Dobro, ovo drugo se zna, to čovjek nekako osjeti, barem u onim suptilnijim pomacima između glume, izvedbe lošeg dana, šmire i katastrofe. Ali pitanje što je 'za pravo', ili 'zapravo', ostaje čak i kad nije riječ o kazalištu koje koristi dokumentarnu građu, bila to osobnost izvođača, njihove ili tuđe osobne ispovijesti i dokumenti, ili čak i snimke

Kad su Bobo Jelčić i Nataša Rajković glumcima ostavili imena u 'Usporavanjima' i 'Nesigurnoj priči', bilo je nečega bliskog u načinu kako je njihov međusobni kontakt zvučao na kasnije gotovo u pravilu korištenoj, a tad tek patentiranoj sceni na sceni Teatra &TD. No to je bio tek početak vala koji u posljednje vrijeme zauzima sve više inozemnih, pa i domaćih pozornica. Kao postupak koji je smišljen izvan kazališnih središta moći, 'alternativan' i 'nov', on je danas legitimna praksa koja sve više ulazi i u ustanove, i time, usput, ponovno dokazuje ono što ovdje još uvijek, nažalost, treba dokazivati - da margina hrani centar.

Dokumentarizam, provala realnog ili, najjednostavnije rečeno, 'faction', jedan je od važnijih i jasnijih simptoma suvremenosti teatra.

Nakon što je zaključeno kako scenski događaj nije baš, jer i ne može biti, odijeljen od zbilje u kojoj se realno događa, i kojoj duguje barem toliko koliko zraka izvođači uzmu publici tijekom izvedbe, osvetu realnog i njegov izlazak na pozornicu nije trebalo dugo čekati. U slučaju domaćeg kazališta ili kazališta u regiji, trend jest uobičajeno, ali ne i bitno zakasnio za svijetom, ali je zato danas u punoj snazi. Nekoliko posljednjih projekata renomiranih ili manje renomiranih autora s 'ovih prostora' prilog su vjerojatnosti da se, kad nasip napokon pukne, uskoro više neće moći ni misliti kazalište bez referiranja na konkretnog izvođača i njegovu situaciju, a ne njegovu ulogu ili barem njezin nacrt.

zkm
Generacija 91.-95.
Počelo je lagano, s imenima i prezimenima, a nastavilo se naizgled jednostavnim zahvatom Boruta Šeparovića koji je u 'Timbuktu' zaista doveo prave zagrebačke beskućnike u gledalište Scene Travno te kasnije i nezaposlene žene na daske zagrebačkog HNK u 'Srce moje kuca za nju'. To je tek nešto brutalniji krak proboja realnog u kazališnu zbilju, kao i način kako Oliver Frljić u svojim predstavama citira i parafrazira svoju osobnu povijest u 'Mrzim istinu!', ili tuđu ali medijski već posredovanu, kao u 'Kukavičluku', 'Bakhama' ili 'Leksikonu Yu mitologije'. Suptilniji je onaj pristup koji koristi same izvođače kao materijal, što su smislu 'novijih' teorija glume i nije novost, ali jest prekid prakse da se 'doneseni' materijal koristi pri radu na ulozi. Umjesto toga, danas se često taj 'doneseni materijal', osobnost izvođača sa svime što to znači, koristi kako bi ga se zaista i iznijelo na pozornicu ili pozornici. Doduše, uvijek pod paskom redatelja/autora i u okviru njegove ideje.

Taj drugi, uvjetno rečeni pristup na specifičan način koristi Šeparovićeva predstava 'Generacija 91.-95.' gdje tek za vojsku stasali izvođači svoje konkretne svjetonazore provjeravaju u svjetlu činjenica odigranih u prvom, prema tekstu Borisa Dežulovića igranom dijelu.

Po sličnom principu funkcioniraju i dvije predstave s recentnog beogradskog repertoara: 'Hipermenzija' mlade bosanskohercegovačke redateljice Selme Spahić nastale u koprodukciji Bitef teatra i fonda Hartefakt te 'Rođeni u Yu' Dine Mustafića kojom je Jugoslovensko dramsko pozorište gostovalo u Zagrebačkom kazalištu mladih.

U obje je riječ o ispitu osobne savjesti i stavova, više ili manje dubokom kopanju po osobnom dijelu zajedničke prošlosti i po općim modelima konkretiziranim osobnim iskustvom, pa ne čudi što osvajaju i publiku i nagrade.

Dokumentarni trend je možda prolazan kao i svaki drugi, ali pokazuje da se kazalište napokon pokušava osloboditi i želi progovoriti ne samo vlastitim nego i autentičnim glasom. U tome i negira neke uobičajeno prihvaćene podjele, poput onih na subjektivno i objektivno. Glumačka ispovijest jest realnija od bilo koje napisane replike, ali je istodobno i potpuno subjektivna jer je ipak riječ o osobnim uspomenama, razmišljanjima i verbaliziranim stanjima konkretnog čovjeka koji se 'otvara' na sceni. Zato njome treba rukovati oprezno. Nostalgija bez problematiziranja onoga o čemu zaista govori tek je scenski spomenar koji zaslužuje spremanje u obiteljski album. Međutim, kad je sjećanje izneseno kao trauma i problem o kojem se u kazalištu razgovara, bio taj razgovor samo na pozornici ili u gledateljevoj glavi, ono postaje propitivanje. Dakle, ono čemu bi kazalište i trebalo služiti.

Pogotovo danas, kad posebno treba paziti da se ne ulovimo na mamac činjenice da je netko na medijskoj, predizbornoj ili kazališnoj sceni nešto rekao u svoje ime. Upravo ovih dana, naime, postaje sve očitije da nije baš sve izgovoreno uvijek i mišljeno te da iza izgovorenoga nerijetko ne stoji ništa. I nitko.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još