Kazalište INTERVJU: BOJAN NAVOJEC

Glumac koji se uvukao u Napoleonovu kožu

  • Autor: Igor Ružić
  • 10.10.2011 10:40:12
  • 10.10.2011 8:58:16

U predstavi 'Rat i mir' režisera Tomaža Pandura, Bojan Navojec igra ni manje ni više nego - Napoleona, a o novoj ulozi i dosadašnjim angažmanima priča u intervjuu koji je za tportal dao uoči premijere u zagrebačkom HNK

Glumac specifične snage, Bojan Navojec, u hrvatskom je glumištu imao više nego zanimljiv put. Tijekom studija na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti pauzirao je zbog uloge u filmu 'Maršal' i već je time pokazao da neće dopustiti da sustav raspolaže njime, nego će pokušati sustav podvrgnuti sebi. Stoga ne čudi da je još dosta mlad igrao Hamleta u Dramskom kazalištu Gavella, ali sasvim posebnog, i to u jedinoj režiji Marija Kovača u toj kući. Izvaninstitucionalne sklonosti Navojec je pokazao i sudjelovanjem u prvoj produkciji KUFER-a, Krležinim 'Adamu i Evi' u režiji Franke Perković, a i kasnije u radu s Bacačima sjenki na predstavi 'Ex-pozicija' te sa Sašom Anočićem na 'To samo Bog zna', koja i danas igra u Teatru EXIT. U međuvremenu, asistirao je Damiru Munitiću na ADU-u, bio gotovo dvije godine na angažmanu u Gradskom kazalištu Trešnja, da bi prošle godine ušao u ansambl Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.

U predstavi 'Rat i mir', čija se premijera u režiji slavnog Tomaža Pandura očekuje 14. listopada, Navojec igra ni manje ni više nego - Napoleona.

Jedan je ministar jednom rekao da postoje dvije vrste luđaka, oni koji su umislili da su Napoleon i oni koji misle da mogu reformirati HNK. Bojan Navojec možda ulazi u obje kategorije.

U predstavi igrate Napoleona. U popularnoj sintagmi glumiti Napoleona znači nešto sasvim drugo. Kako se nosite s tom ulogom?

Prva asocijacija mi je bila: taj tip je bio bitno niži od mene, hahahaha… Bit će mi prilično tijesno u njegovoj koži. Kad se malo prokopa, on je velika i značajna povijesna osoba, reformator koji je gradio, a ne samo rušio. Ne treba gledati crno-bijelo, pokušavam sagledati sve njegove finese između krajnosti o kojima svi imaju svoje mišljenje. Ili nešto malo znaju. Iako mi za samu ulogu i 'obavljanje posla' sve to možda i ne treba, gomila informacija do kojih polako dolazim puni me kao čovjeka. Ne želim reći da idealiziram ulogu i predložak, ali nešto ipak moram pronaći jer me zanima koji i kakav čovjek stoji iza povijesnog lika. Ne želim se uspoređivati, pa samo spominjem da je Bruno Ganz je u filmu 'Konačni pad' napravio autentičnijeg Hitlera nego na bilo kojoj originalnoj snimci pravog Hitlera. Zamjerali su mu da mu je dao previše ljudski lik, ali što bi drugo trebao raditi glumac?

HNK Zagreb
S Almom Pricom u predstavi 'Drama o Mirjani i ovima oko nje'
U angažman u HNK ušli ste na najbolji mogući način, predstavom Anje Maksić-Japundžić prema tekstu Ivora Martinića, 'Drama o Mirjani i ovima oko nje', koja je izuzetak u repertoaru te kuće. Namjera ili slučaj?


Najprije, taj mi je tekst izvrstan. Ivor Martinić već sad ulazi u sam vrh dramskog pisma u nas. Iako dosta mlad, iz njegovih tekstova izvire zrelost koja iznenađuje. A i predstava je ispala dosta specifična. Za tri četvrtine predstava koje pogledam ovdje mogu reći da izgledaju kao da ih je mogao napraviti jedan autor ili autorica, s manjim izmjenama u kostimima i sceni. U takvoj situaciji je 'Mirjana' sigurno drukčija. Inače, u kazalištu me ne zanima tko što voli, nego što drugi ljudi rade, što žele i što su uspjeli napraviti na sceni. Ionako u kazalište ne idemo po odgovore, nego po pitanja.

Što ste se vi zapitali prije potpisivanja za HNK?


Najiskrenije, uvijek mi je to bila želja, ne samo zato što je ta scena po mjeri mog habitusa, hahahaha… Pozvali su me najprije samo na godinu i tada sam se pitao što to znači i je li to kraj nekim stvarima koje radim sa strane, koje nisu toliko srednjostrujaške… Ispalo je da nije tako, može se sve i sve se stigne. U HNK sam našao puno ljudi koji znaju i vole raditi. A one koji ne vole i ne žele, te ionako ne vidim. Znamo kakvo je neko opće mišljenje o HNK, to kazalište je na glasu kao potrošač velikog novca koje ne opravdava rezultatima. No, pravog mišljenja, čini mi se, kod nas baš i nema puno. Uglavnom je riječ o recikliranju tuđih ocjena, što je rezultat tromosti duha i nedostatka hrabrosti. Među kazališnim kućama, ima popularnijih imanje popularnih.

Koliko HNK opravdava sebe svojim umjetničkim rezultatima?

O tome zapravo ne mogu govoriti jer sam u četiri projekta, a kad je čovjek unutra, onda ne može biti objektivan. Glumci ionako nikad ne dobivaju pravi komentar svojega rada, uglavnom nas potapšaju par puta po ramenu i… Idemo dalje.

Stalni angažman u nacionalnoj kući, dakle, ne znači i kraj izvaninstitucionalnih avantura?

Ma, i u tome ima svašta. Malo je manja odgovornost jer projekti manje koštaju porezne obveznike, ali ne znači da su generalno kvalitetniji od institucionalnih. Imao sam sreću da su takve stvari koje sam radio ispale jako dobro i da su meni važne i drage. Bavit ću se i dalje eksperimentom, to je jako važno za glumca. Ali, može se eksperimentirati i u HNK, pitanje je samo koliko čovjek želi preuzeti rizika. U tom smislu je svejedno radi li se to na pozornici HNK ili na cesti s Bacačima sjenki.

Koliko ste vezani sad kad ste na angažmanu?

Trenutno dosta, ali neće uvijek biti tako. Ostat će vremena za sve. Malo su angažmani na filmu stali jer se neko vrijeme nije ništa snimalo, no nadam se da će i hrvatski film krenuti ponovno, pa da će se i tu nešto raditi. Volio bih na filmu odraditi i neku svoju priču, ali ima vremena za to.

Posljednjih dana se opet priča o krizi kinematografije i lošoj gledanosti domaćeg filma. Kako to objašnjavate?

S hrvatskim filmom trebalo bi nešto napraviti, neke velike stvari se već i događaju u HAVC-u. Ovdje se uzima zdravo za gotovo da je film puknuo u devedesetima, kao da se ne vidi da je u posljednjem desetljeću došlo do nekakvog napretka, ne samo u pojedinačnim kreacijama, nego i u filmovima u cjelini. Ova, uvjetno rečeno, moja generacija spominje se u regiji kao primjer kvalitete koja nešto znači, mi ispadamo neki klinci koji su nešto potegnuli. Kad ne mogu govoriti o filmovima u kojima sam igrao, kao primjer nepravedno zanemarenih spomenut ću 'Šuma summarum'. U kinima je taj film prošao dosta loše, ali to više govori o društvu nego o kinematografiji. Meni je to stvarno jako dobar film i nije mi jasno zašto nije bio gledaniji. Nije da ljudi ne idu u kino, nego nema intelektualne radoznalosti. Živimo u kulturi šoping centara. Možda bi domaće filmove trebalo besplatno prikazivati na parkiralištima ispred njih, pa bi barem bili gledani.

Je li vam, financijski barem, žao što niste u sapunicama?

Nije mi žao. Ali ne volim kako se priča o domaćim sapunicama jer nitko ne želi vidjeti koliko se ti ljudi narade na setu i nitko ne gleda koliko u tim sapunicama ima glumačke kvalitete. Ako malo bolje pogledate sapunice, točno se vidi tko je samo došao dignuti pare, a tko zaista radi na sebi i pošteno glumački radi.

U HNK ste naredali sad već fini niz kvalitetnih epizoda. Dolazi li vrijeme za glavnu ulogu?

Na sceni HNK sve više se osjećam kao doma, čak i više nego doma. Tako i treba biti. Pitanje glavne uloge nosi sa sobom odgovornost. Najvažnije je o kakvom bi projektu bilo riječi, tko bi bili partneri, to je važnije nego uloga sama po sebi. Imam dovoljno iskustva da ne bih srljao u to samo zbog glavne uloge. Takva ponuda može doći i u pogrešno vrijeme, kad čovjek nije spreman.

Koliko planirate ostati u ovom stalnom angažmanu?

Nemam pojma. Iz Trešnje sam otišao kad sam mislio da me furaju neke druge stvari, projekti poput onih s Bacačima sjenki, filmovi i slično, pa sam se zahvalio jer sam mislio da je tako poštenije. Sad sam ovdje, vidjet ćemo što će biti nakon toga. Međutim, ljudi u domaćem kazalištu premalo cirkuliraju, bez obzira na Zakon o kazalištu i ugovore na određeno vrijeme. Svi uglavnom traže sigurnost angažmana i, kad se to jednom uhvati, ne pušta se. Uglavnom.

DAMIL KALOGJERA
Gospoda Glembajevi
Približavaju se izbori, pa je i politika tema. Koliko glumac vidi kazališta u politici?


Recimo, braća Vajevec, Slovenci koji već desetljećima i ovdje vode treninge po Strasbergovoj metodi glume, zaista rade i s nekim slovenskim političarima. Politika je itekako igrana, ali je nažalost puno manje vezana uz dokumentarno. Treba slušati TBF, imaju pravo u svemu što kažu. I treba ponovno gledati 'Mefista' Istvána Szabóa da čovjek shvati da ne vrijedi samo za glumce rečenica: 'Ja sam samo glumac!' Političari su kod nas nedodirljivi i zato ljudi i kupuju novine za sedam kuna ili za kunu po smrtnom grijehu jer onda imaju osjećaj da mogu dodirnuti nedodirljive političare. Ili da barem netko može.

Kolika je, kad je već spomenut 'Mefisto', odgovornost glumca kad izađe na scenu? I izvan nje?

Ogromna je odgovornost glumca. Glumci zrcale nešto što se zove društvo jer kultura je sve, od zvuka sata koji te budi do novina koje čitaš ili ne čitaš, a sve to glumac zna i donosi sa sobom na scenu.

Onda bi i kazalište trebalo biti aktualno…?

Da, bez obzira radi li klasičnije tekstove, kao kuća u kojoj sam sad, ili nešto drugo. Uvijek treba pronaći ono što nam danas nešto znači. Sada u HNK pripremamo 'Rat i mir', koji jest lektira, ali je i strašno aktualan. Po strukturi, mi smo još uvijek PTSP društvo, a o tome, između ostaloga, govori taj roman. U kolektivnoj svijesti ili nesvijesti rat i ratna događanja i dalje stoje i zato PTSP nije pitanje pojedinca, nego društva. U predstavi se bavimo i time, naravno. Izuzetna je hrabrost i ogroman posao to dramatizirati i postaviti. Kao ansambl, imali smo sreće jer je redatelj došao zaista pripremljen, sa snagom, voljom i strpljenjem.

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još