Kazalište 'RADIO MUJEZIN' NA MESS-U

Što kada u vjeru uvedu struju?

Jedna od sigurnih atrakcija ovogodišnjeg 51. MESS-a, sarajevskog međunarodnog kazališnog festivala, gostovanje je švicarsko-njemačkog otvorenog kolektiva Rimini Protokoll s predstavom 'Radio Mujezin', starom doduše tri godine, ali u duhu dokumentarnog kazališta koje to zapravo nije – trajno obnovljivom i obnavljanom

Jedna od najzanimljivijih pojava suvremenog kazališta, ova skupina je nastala tijekom studija na, djelomično i zbog njih, čuvenoj školi u njemačkom Giessenu, rodnom mjestu mnogih novih novokazališnih praksi. No iako grupu čine Helgard Haug, Daniel Wetzel i Stefan Kaegi svaki od njih može samostalno koristiti brend, a čini se da je u tome najuspješniji ili barem najmarljiviji ovaj posljednji. Možda baš zato njegov rad domaća publika poznaje, jer je njegov 'Cargo Sofia' svojedobno gostovao i u Zagrebu u sklopu Urbanog festivala.

Proglašavani rodonačelnicima dokumentarizma u kazalištu, iako to možda i nisu i iako dokumentarizam u kazalištu treba shvatiti upravo onako objektivno koliko su i dokumentarci Michaela Moorea objektivni, Rimini Protokoll nazivaju i autorima 'kazališta briga i suosjećanja'.

Osnovni princip njihova rada i ono što svaku njihovu produkciju razlikuje od konkurencije korištenje je takozvanih profesionalaca, ljudi koji su na pozornici slučajno i zato što su ono što jesu, a ne ono što kao izvođači trebaju biti. Oni jesu naturščici, ali od njih se uglavnom i ne traži da glume, nego da u određenom više ili manje elaboriranom okviru dramaturgije i režije dopuste da budu 'iskorištena' njihova znanja, vještine, sudbine i osobnosti.

Legenda kaže da su ovaj specifični postupak članovi Rimini Protokolla prvi put upotrijebili još tijekom studija, kad su vatrogasca koji je stajao pored scene zamolili da izađe na nju i ispriča svoju priču. Kasnije su taj patent, koji i nije njihov, samo usavršavali. Rade to i danas, s ratnim veteranima, ljubiteljima i kolekcionarima željezničkih maketa, profesionalnim vozačima, kao u spomenutom projektu 'Cargo Sofia', ili mujezinima.

'Radio Mujezin' predstava je u kojoj krajnja pitanja dobivaju svoju konkretizaciju u vidu problema nikad izravno postavljenog na pozornici, nego poluispričanog kroz specifičan slučaj. Mujezini su ljudi sa zadatkom da pozivaju na molitvu i daju svakom gradu gdje su muslimani u relativnoj većini sasvim specifičan ton. Kao što ni zvona u kršćanstvu, s donekle istom svrhom, nemaju isti ton, tako je i svaki ezan, ili poziv, drukčiji po trajanju, tonalitetu i improviziranoj melodiji.

Nekome je u Egiptu prije nekoliko godina kakofonija dozlogrdila i Ministarstvo za vjerska pitanja odlučilo je da sve kairske džamije putem posebnog sustava radio prijenosa emitiraju isti poziv. Od tisuća mujezina koliko ih je radilo taj posao, bili za njega plaćeni ili ne, u 'biznisu' će ih ostati samo trideset ako i nova vlast provede odluke stare. Ostali će, po već oprobanom tranzicijskom modelu razumljivom i tamo gdje se ne čuje ezan, postati tehnološki višak.

Iako bi već i to bilo sasvim dovoljno materijala za predstavu u kojoj su u izlagačku i izloženu poziciju postavljeni pravi kairski mujezini, ljudi s biografijama na koje se pozivaju obiteljskim fotografijama i konkretnim osobnim podacima, njima se pridružuje i inženjer koji je izmislio sustav prijenosa ezana. Naizgled, riječ je o tipičnoj priči o neoliberalnom preuzimanju te komodifikaciji čak i vjere, što bi u islamu, barem donekle zapadnjačkijoj publici, trebalo biti teško razumljivo. No to je tek vrh sante problema koje otvara ova predstava, jer kodifikacija glasa kroz vjeru i vjere kroz električne žice nije ista stvar, ali i vjera i električna struja imaju poveznice o kojima gledatelj ne može ni sanjati prije kraja predstave. Iako su te sličnosti, zapravo, svakodnevne činjenice.

Četvrti ili peti sloj ove predstave čine i iznevjerena očekivanja, jer se pokazuje na kraju da ni svi sudionici nisu baš ono što su najavili da jesu, iako je u to lako povjerovati uz određene postavke i pristojnu dozu suspenzije nevjerice.

Trailer predstave
Ukratko, ni Rimini Protokoll nisu izmislili da kazalište laže, ali našli su način da unutar tog okvira ipak otkrivaju bitno. Ako je gluma raspored stanja osobe u izvođačkoj poziciji, shvatili su da uvjerljivost te glume puno više ovisi o kontekstu, također konstruiranom, nego o samoj vještini uživljavanja i prijenosa te uživljenosti.

Pitanje je onda kako to da dobitnici Europske kazališne nagrade Nove kazališne realnosti te Srebrnog lava na kazališnom dijelu venecijskog Bijenala, u Hrvatskoj već nisu miljenici publike i zašto njihov rad domaći festivali od formata ne mogu predstaviti barem ovako kako je to uspio MESS. U hrvatskom kazalištu, osim toga, ima puno više sljedbenika Rimini Protokolla nego, na primjer, Fabrea ili Ostermeiera.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još