Kazalište KAZALIŠNA KRITIKA

'Dorian Gray' i 'Gardenia' zatvorili Festival svjetskog kazališta

Svijet ne završava praskom, kaže pjesnik, pa možda ni festival ne bi trebao. Umjesto slavlja i vatrometa, deveto izdanje Festivala svjetskog kazališta ponudilo je predstavu 'Gardenia' koreografa i redatelja Alaina Platela, sjetnu posvetu starenju i usamljenosti koja pogađa svakoga. Programiranje upravo takve produkcije jest za pohvalu i podsjeća na 2005. kad je na sličan način istu manifestaciju zatvorio 'Dug život' Alvisa Hermanisa

Obje predstave na sličan način govore o onome o čemu se inače ne govori. Kako umjetnost služi upravo tome, obje su u pravu.

'Dug život' bavio se zaboravljenim postsovjetskim penzionerima, ali je također bilo jasno da tih odbačenih ljudi ima puno više nego što ih je na popisu umirovljenih i da je gruba zbilja tranzicije samo jedan od ljepših i ilustrativnijih okvira za sasvim univerzalni 'problem'. Platelova predstava razlikuje se utoliko što su njezini protagonisti ljudi 'malo drukčiji'.

Nastala je iz inspiracije koju je glumici Vanessi van Durme dala filmska priča o zatvaranju jednog transvestitskog kabarea u Barceloni nakon čega je okupila par prijatelja i poznanika sličnih karijera i zamolila Platela da s njima napravi scenski čin kojem bi točniji, iskreniji naslov glasio 'Posljednja predstava'. Međutim, oproštaj od smisla i života koji transvestiti s umjetničkim ili potpuno 'običnim' biografijama prolaze u dva sata ove nimalo razuzdane, skandalozna ili 'pomaknute' ceremonije, ima i svoju tamniju stranu. Uzrok, naravno, nisu oni sami nego pokušaj upravo redatelja i koreografa da dodatno oživi bivanje na sceni takvih, već samih po sebi dovoljno 'živopisnih' likova. Kada se transvestitima pridruži i mladi plesač koji pritom još mora imati i srcedrapateljnu ulogu, poništava se velik dio digniteta koji predstava dobiva i zaslužuje svojim prvim dijelom.

Sljedeća je velika zamjerka činjenica da, unatoč plesnom iskoraku, 'Gardenia' dramaturški nikamo ne ide, što se još i može pravdati njezinom temom, ali čak i u tom slučaju, statičnost više od polovice predstave jasan je znak autorske nemogućnosti nego namjere. Uvrštenje plesača u svijet već zatvoren sam po sebi te dodatno izdvojen činjenicom da su najbolje godine davno iza njega, predstavi dodaje i gotovo rugalački ton, koji doduše, radi podjednako i protiv 'stranog tijela' plesača kao i protiv 'starosjedilaca'.

Kabare ipak nije cirkus, iako bi u izvorni ansambl ove zamišljene 'Gardenije' ili bilo kojeg njezinog realnog uzora, lako mogao ući u nekadašnje dijelove cirkusa rezervirane za odrasle. Najveća vrijednost ove predstave i jest u tome što je 'sideshow' postao glavno jelo i da je izravno pred publikom, bez sustezanja i bez krinke, jer debeli slojevi šminke za transvestite nisu maska nego lice. Upravo zato, najbolji početni dijelovi ove predstave podsjećaju na nešto što bi puno bolje i dublje napravio, na primjer, Pippo Delbono. Platel je pokušao unijeti novi život u živote koji su se ionako pomiri sa svojim polaganim nestajanjem, umjesto da je ostavio stvari onakvima kakve jesu. Nažalost, time je 'Gardenia' izgubila puno od onoga što je mogla biti, ali ipak ne sve.

Reinhard Werner Burgtheater
Dorian Gray
U svakom slučaju, ona je snažnija od lektirnog iako monodramskog 'Doriana Graya' iz bečkog Burgtheatera, četvrte i pretposljednje predstave na ovogodišnjem programu Festivala svjetskog kazališta. U režiji mladog Bastiana Krafta, roman Oscara Wildea sveden je samo na osnovnu fabulu. Premještanjem iz viktorijanskog Londona, i izvorne scenografije koja znači puno više od onoga što je oku dostupno, na pozornicu razbijene plohe ekrana s kojih gledatelja prate lica svih ostalih likova osim naslovnog, izgubile su se finese potrage i žudnje za ljepotom.

Nasilno transponiranje u sadašnjost zaboravlja da se današnji koncept ljepote i inzistiranje na njoj bitno razlikuju od onih iz vremena izvornika, kao i činjenicu da ono o čemu Wilde piše nikako nije moguće svesti samo na nutricionističke eskapade i manijakalno znojenje u teretani, u slučaju kad nema dovoljno sredstava za lakše i brže metode. U naslovnoj je ulozi glumac Markus Meyer sugestivan u plitkosti, što njegovi snimljeni kolege već jesu po prirodi stvari, i njegove akrobacije i zlatom presvučeno lice zaista mogu zadržati pažnju gledatelja, ali predstava je sama po sebi tek potvrda navedenih razlika između težnje višim estetskim kriterijima i jednostavnom razlomku koji daje simplificirana monodrama s potpisom jedne od najvećih kazališnih institucija Europe.

S Festivalom svjetskog kazališta tako se za ovu godinu treba oprostiti, iako mu neke subjektivne i objektivne pogreške u izboru materijala treba zamjeriti. No, pune dvorane su vjerojatno teži argument od činjenice da je od pet gostujućih produkcija jedna zaista i zaslužila sve konotacije 'svjetskog'.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još