Kazalište THOMAS OSTERMEIER

Kazališni odmetnik treći put u Zagrebu

Nekadašnje zločesto dijete njemačkog kazališta, a danas miljenik zagrebačke publike, redatelj i već više od desetljeća umjetnički voditelj jedne od stožernih institucija njemačkog kazališta, berlinske Schaubühne, Thomas Ostermeier ponovno je, treći put, na Festivalu svjetskog kazališta

Suvremeni 'Othello'

'Othello' Williama Shakespearea u Ostermeierovoj režiji sličan je, po svemu sudeći, njegovim dosadašnjim predstavama, suvremen u kostimima i intenzivan u izrazu, za što su posebno zaslužni Sebastian Nakajew u naslovnoj ulozi i Stefan Stern kao Jago, na čiji odnos se ova produkcija posebno fokusira. Gledateljima željnim spektakla dva sata i četrdeset minuta predstave skratit će fascinantna scenografija Jana Pappelbauma i živa glazba. Predstava igra u Zagrebačkom kazalištu mladih 9. i 10. rujna, s početkom u 20 sati.

Kad je netko u medijima proglašavan i najboljim i najgorim, kad mu se produkcije pamte kao katastrofe i nevjerojatni uspjesi, kad je podjednako zaljubljen u klasiku i nove autore, i kad, na koncu, sazrijeva pod reflektorima, nije mu lako. Ne, nije riječ o još jednoj nesretnoj pop zvijezdi, ili možda ipak jest. Nekadašnje zločesto dijete njemačkog kazališta, a danas miljenik zagrebačke publike, redatelj i već više od desetljeća umjetnički voditelj jedne od stožernih institucija njemačkog kazališta, berlinske Schaubühne, Thomas Ostermeier je ponovno, treći put, na Festivalu svjetskog kazališta. Kao i prvog dana te manifestacije 2003. godine, ponovno je i otvara reinterpretiranim klasikom, ali ovoga puta nešto starijim – Shakespeareovim 'Othellom'.

Thomas Ostermeier rođen je 1968. u Bavarskoj, studirao je režiju u Berlinu gdje je nakon diplome zapažen kao umjetnički voditelj Baracke, 'šupe' namijenjene eksperimentiranju i stasanju mladih autora, ili druge scene Deutsches Theater Berlin. Godine naukovanja donijele su i nekoliko nagrada, između ostalih i one na sarajevskom festivalu MESS za najboljeg mladog redatelja, a svime time je zaslužio da 1999. zajedno s cijelim timom u kojem je bila i koreografkinja Sasha Waltz, otad već pomalo umorne institucije Schaubühne napravio nešto drukčije. Bogate subvencije, drukčiji radni uvjeti i rasporedi oživjeli su kuću koju je najprije petnaestak godina vodio čuveni Peter Stein, a kasnije i Luc Bondy, majstori koje je Festival svjetskog kazališta već doveo ili će, možda, tek dovesti i u Hrvatsku.

Ostermeieru su se tada sasvim lijepo posložile stvari, Europom je harao prenapuhani i baš zato prerano zaustavljen te danas gotovo prezren val nove drame ili 'drame krvi i sperme', koji je on uspješno zajahao. Prvi je na kontinentu postavio tekst koji simbolizira cijeli pokret, 'Shopping & Fucking' Marka Ravenhilla, a istodobno uzeo mladog njemačkog dramatičara Mariusa von Mayenburga pod svoje tako da je najprije režirao njegovu najpoznatiju dramu 'Vatreno lice' da bi ga kasnije, sve do danas, imao kao dramaturga, prevoditelja i savjetnika. Sve ostalo zvuči, iz neberlinske perspektive, kao tipična priča o uspjehu, koja će nakon brojnih priznanja, od poziva Festivala u Avignonu da bude jedan od umjetničkih suradnika, preko nagrade na beogradskom BITEF-u, nagrade Nova kazališna realnost koja se dodjeljuje zajedno s Europskom kazališnom nagradom, Nestroyeve nagrade kao najvažnije u Njemačkoj, pa sve do Zlatnog lava za životno djelo koji će pokupiti sredinom listopada na, doduše nešto manje važnom, Međunarodnom kazališnom festivalu u Veneciji.

Putem Festivala svjetskog kazališta, Thomas Ostermeier u Zagreb dolazi treći put, pa možda fraza o njemu kao miljeniku ovdašnje publike zaista i ima opravdanje. Prvi nastup s Ibsenovom 'Lutkinom kućom' ili 'Norom', u kojoj je ipak bilo važnije to što pobunjena supruga, umjesto da pleše tarantellu, hoda pozornicom u kostimu Lare Croft nego to što, umjesto da samo ode usput i ubije supruga, bila je ujedno i svojevrsna inauguracija nove zvijezde na domaćem festivalskom nebu. 'Nori' je oprošteno gotovo sve, pa je 'Hamlet' iz 2008. jednostavno morao biti uspjeh. I bio je, jer je predstava i napravljena tako da to bude, s neredom koji je u današnjem svijetu poželjan i moguć još samo u kazalištu, Hamletom u kokainskoj histeriji koji ne broji oblake nego viče 'Jebati, jebati!', grobom iskopanim na pozornici i svim ostalim sastavnicama 'kazališne čarolije'. Snažna i upečatljiva, suvremena, a opet klasična i, s druge strane, nedosljedna i plitka predstava potvrdila je Ostermeiera kao redatelja koji, kako i sam kaže, kanonskim tekstovima dodaje novu notu razumijevanja u suvremenosti. Zato njegove režije često jesu pune nasilja, ali on to objašnjava jednostavnom tezom da se kazalište od svojih početaka bavi temom smrti, previše često i nasilne. Pa kako bi onda predstave bile drukčije?

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još