Kazalište KAZALIŠNA KRITIKA: 'HEKUBA'

Isprazna vježba klasične ambijentalnosti

I Hamlet je sumnjao u to koliko nam Hekuba znači da bismo toliko plakali zbog ne. I, nažalost, imao je pravo, pogotovo uzme li se u obzir ova posljednja njezina inačica, ostvarena na Splitskom ljetu u režiji rumunjskog gosta Felixa Alexe. Središnja produkcija 57. Splitskog ljeta, iako naizgled zadovoljava sve uvjete proizvoda ljetnog festivala takvog tipa, ipak je tek obična vježba iz ambijentalnosti s uobičajenim raskorakom između željenog, mogućeg i realiziranog

U parafrazi spomenutog danskog kraljevića, na pitanje što je nama Hekuba i što smo mi njoj da tako plačemo za njom, ova predstava odgovora višestruko i – nikako.

Ona jest priča o osvetničkom pohodu majke, sadrži dovoljno klasičnih referenci da se nakon nje može nešto uspješnije ispunjavati križaljka najljepših priča klasične starine i hvaliti se činjenicom da su se solinske iskopine pogledale i po noći, ali osim toga nudi malo što za pamćenje. A nije da nema potencijala. Dio razvijene povijesti trojanskog rata i poraća, Euripidova 'Hekuba' materijal je koji nudi referencijalni sklop pogodan svakoj, ne samo aktualnoj ili bliskopovijesnoj domaćoj zbilji. Osnovno pitanje osvete i njezine realizacije zaista jest nešto nad čime se i danas, nakon proslave šesnaest godina ponosa i slave, s glavnim akterima pod međunarodnim tjeralicama ili u inozemnim zatvorima, i Hrvati mogu ponovno zamisliti. Utoliko ona jest pogodan odabir, više igra na sigurno nego repertoarni pomak, a činjenica da ju se igra na nesumnjivo fascinantnim ostacima prošlih civilizacija dodaje joj značenja na koja se primarno i nije moralo misliti.

No problem s ovom i ovakvom 'Hekubom' nije u tome što ona sve jest, nego što sve nije. Naime, po svim karakteristikama riječ je o produkciji koja ispunjava sve unaprijed postavljene zahtjeve, od ambijentalnosti i klasike, do navodne suvremenosti u odabiru kostima i glazbe. Obučeni s potpisom Silvija Vujičića, uz zvučnu kulisu Zidara Betonskog, Zoja Odak, Sergej Trifunović, Ana Vilenica i Dejan Bućin, uz pomoć uglavnom ženskog dijela ansambla Drame splitskog HNKa-, odrađuju sve što bi trebali odraditi, ali predstava svejedno izgleda i zvuči prije kao produkcija klasične gimnazije na kraju školske godine nego kao punokrvna dramska predstava koja bi novom kursu Splitskog ljeta trebala biti amblem i smjerokaz. U želji da se zadovolji nekoliko osnovnih postulata tog festivala, ali i osobnih preferencija, ravnateljica dramskog segmenta ovog festivala Senka Bulić preračunala se i zaboravila da je ipak najvažnija predstava, i da ona nije samo zbroj kvalitetnih sastojaka. Njih ovdje ima sasvim dovoljno, a opet 'Hekuba' ne zove da se plače ni s njom niti za njom.

Majka koja iz osvete ubija djecu, zgrožena smrću većine od svojih mitoloških pedesetak potomaka, koja pritom osvetu smatra svetim činom, Hekuba i njezina sudbina jesu i simbol i metafora svih pitanja koja se sam od sebe postavljaju u žaru svake bitke, a pogotovo nakon nje. Stoga je, naravno, i ovdje poprilično aktualna, ali rumunjski redatelj Felix Alexa nije napravio ništa kako bi ta srž problema komunicirala sa suvremenošću.

Naprotiv, kao da se trudio napraviti predstavu koja ni na koji način neće izazvati skandal, postaviti pitanja ili potaknuti reakciju. Nije ga zanimao čak niti posredni problem činjenice da svrgnuta i pobijeđena trojanska vladarica svojeg osvajača zapravo moli za dozvolu da se osveti. I tek nakon dopuštenja, s amenom Agamemnona, kreće u pohod koji rezultira iskopanim očima i mrtvom djecom.

Brojne sličnosti s bliskom poviješću ovih prostora i više su nego očigledne, čak se kao samostalna tema čine zanimljivijima od same osvete, ali od njih u predstavi nije ostalo ništa. Presudan je bio samo nijemi krik koji prvakinja splitske Drame Zoja Odak već poslovično kvalitetno izvodi, monologiziranje kao posljedica brojanja prijevodnog metra čak i u dijalogu te fascinacija rimskim iskopinama koje uz pomoć dva-tri točno postavljena reflektora čine više za ovu predstavu od svake kazališne krvi ili kodiranog pokreta kora. Sve ostalo, uključujući uvježbanu ritualnu posvećenost Zoje Odak, koncentraciju Ane Vilenice, krik Sergeja Trifunovića ili manekensku pozu Dejana Bućina, izgleda prije kao vježba za neku buduću predstavu nego finalni produkt i kruna novog repertoarnog, programskog, svjetonazornog ili kazališnonazornog smjera.

Drugim riječima, ostave li se reflektori na solinskim iskopinama i netko poduzetan shvati da bi i noćne ture turistima mogle biti zanimljive, 'Hekuba' će nažalost ostati u kategoriji kolokvijalno nazvanoj 'džabe si krečio'.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još