Kazalište KAZALIŠNA KRITIKA

Paklena jabuka Ivane Sajko

Jesu li sve ludosti prošle? Ili nisu, pa ćemo ih morati ponavljati ili, kako kaže Ivana Sajko, prevrtjeti još tisuću puta? Odgovor je, nažalost, poznat. Ali to ne smeta da se tim i sličnim pitanjima umjetnost uvijek ponovno bavi

Zato je druga premijera ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara, 'Prizori s jabukom', potreban i snažan tekst. On pokušava iznova posložiti pojmove kao što su sloboda, domovina, rat, nasilje i žrtva, u osobni kontekst, s biblijskom potkom i neizrečenim, ali jasnim poveznicama s onime što se na ovim prostorima događalo prije dvadesetak godina, i onime što se stalno događa svugdje u svijetu, ovisno o rasporedima sila i nekom i ne baš previše finom, ali nezaustavljivom mehanizmu. Premijeru na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti tako se može čitati kao provokaciju za koju se autorski tim unaprijed ispričao, ali i logični čak i više nego hrabri komentar mitologije izgrađene na sumnjivim temeljima.

Transpozicija biblijskog motiva izgona iz raja, i jabuke kao istodobne metafore spoznaje i posljedične odgovornosti, ali i simbola svega što bi trebalo biti vrijedno žrtve, u ovom tekstu funkcioniraju samo kao poveznica za tematiku koja je i u domaćoj dramskoj književnosti, točnije u onom njezinom dijelu koji je imao hrabrosti baviti se zbiljom, inspirirala mnoge.

Zamišljeni neprijatelj, Drugi, uvučen u 'naše' redove, strano tijelo koje treba ideološki i konkretno eliminirati, bili su u fokusu i Matišićevog 'Ničijeg sina' i 'Susjede' Zorice Radaković, ali tekst Ivane Sajko bitno je drukčiji, iako također bojišnicu prenosi na kućni prag, a rat u privatno dvorište. Naoko s minimumom dramske radnje i pukim navođenjem činjenica, objektivizacijom radnje modulacijom vlastitog glasa za potrebe medijskih priopćenja, autorica o ratnom sukobu i njegovim posljedicama po takozvane obične ljude progovara izvana, jer je istodobno zanima proces ideološke indoktrinacije koja vodi u zločin i način kako izbjegavanjem dramske radnje prijeći u stanje kad tekst i glazba sami čine izvedbu, bez dodatne interpretacije. Takvo kazalište zahtijeva suptilnog slušatelja, iako nije riječ nipošto tek o radio-drami postavljenoj na pozornicu iz nužnosti.

Fragmenti koncertnog čitanja 'Prizori s jabukom' (u sklopu festivala Ekstravagantna tijela: Ekstravagantni umovi
Ovaj novi tekst Ivane Sajko, praizveden u Bernu 2009. te u radnoj verziji predstavljen domaćoj publici na prošlogodišnjem festivalu Perforacije, nastavak je trilogije započete komadom 'Rose is a rose is a rose is a rose', koja možda i neće biti završena. Pored gotovo istog autorskog i djelomično izvođačkog tima, koji čine glazbenici Nenad i Alen Sinkauz, dramaturg Sandro Siljan i video umjetnik Simon Bogojević Narath, poveznica ima još.

Oba teksta govore o strahotama, ratnim i terorističkim, iz osobne perspektive, ali tako da se glas koji je u 'Ruži' bio privatan ovdje pretvorio u objektivniji, pripovjedniji. Zato je najlakše ovu autoricu odrediti kao jednostavno spisateljicu, jer ona kad piše roman zapravo piše filmski scenarij, dramom proglašava ispovjednu poeziju, koncertna čitanja smatra performansom, a glazbu u svojim predstavama tretira kao tekst.

No 'Prizori s jabukom' jesu drama, nešto epskija od dosadašnjih i time konvencionalnija tek onoliko koliko je trebalo za skok iz Lazareta, gdje je prije nekoliko godina gostovala 'Rose is a rose…', u Sponzu, tj. iz navodno alternativnih prostora dubrovačke Art Radionice u jednu od najprominentnijih građevina unutar zidina. Taj skok u reprezentativnosti, jer Sponza ima i takvu, konstitutivnu povijest kao kovnica novca i simboličko mjesto ekonomske moći Republike, kao i u program Igara, Ivana Sajko i njezina poetika mogu preživjeti.

Ono što joj, ili im, škodi njezino je inzistiranje na vlastitoj izvedbenosti, koju kao apsolutna vladarica svojih projekata, jer potpisuje i tekst i izvedbu i režiju, vjerojatno ne može držati pod kontrolom. Probijanje osobne interpretacije u naglašeno objektivizirani sustav ne samo teksta nego i njegove izvedbe nije dodana vrijednost nego suvišak, koji na trenutke čini nepotreban odmak od teksta izvedbe i izvedbe teksta. Dok su braća Sinkauz, iako skriveni svojim instrumentima, također izvođači, njihova interpretacija ostaje u primarnom ključu njihovih funkcija, čak i kad im se omakne pokoja teatralizirana gesta. Oni su pokriveni glazbom, i ne moraju glumiti ništa više od onoga što čine, ne moraju glumiti da proizvode puno više od zvučne podloge, jer njihov doprinos terminu 'koncertno čitanje' daje novo značenje.

Tek rubno ciničan, ali zapravo iskreno zgrožen u identificiranju modela indoktrinacije i pretvaranja navodno mislećih bića u samonavijajuće strojeve za ubijanje, 'Prizori s jabukom' tekst su i predstava koji stanju stvari daje pravi oblik. I ime, jer 'jabuka nije jabuka, nego nešto sasvim deseto'. Ova jabuka je zapravo Clockwork Apple, ali Burgess je pisao antiutopiju, a Sajko piše zbilju.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još