Kazalište Post festum: Svetvinčenat

Festival koji misli na svoju budućnost

Ove godine se po dvanaesti put u Savičenti skupila gotovo uobičajena publika: nešto onih kojima je ples profesionalna fascinacija ili profesija, malo onih kulturno nastrojenih turista koji traže podražaje drukčije od još jednog pjena partyja na plaži te, na koncu, lokalnog stanovništva

Ljetni festivali sasvim su posebna vrsta kulturnjačke zabave i funkcioniraju po principima koji tek malo nalikuju onima što vrijede za ustaljene manifestacije sličnog tipa. Umjesto urbane materije s uhodanom infrastrukturom, festivali poput plesnog u Savičenti ili filmskog u Motovunu došli su na gotovo praznu zemlju i morali su počinjati sve iznova. Motovun tako gotovo svake godine otvara kina koja izvan tih nekoliko festivalskih dana ne funkcioniraju jer nemaju za koga, Svetvinčenat pak oživljava kaštel u središtu grada/gradića i u svakom svojem izdanju ponovno pokazuje da ta monumentalna građevina zaista može imati život i cijele godine.

Kako, teško je reći, ali nevjerojatan je potencijal te srednjovjekovne konstrukcije koja danas, zahvaljujući Festivalu plesa i neverbalnog kazališta, služi zajedničkoj, općoj svrsi. Jedna od najzanimljivijih otvorenih pozornica može se zato mjeriti s ambijentalnošću koje nude bitno stariji i već etablirani kazališni i glazbeni festivali, barem s ove naše strane jadranske obale.

Ove godine se po dvanaesti put u Savičenti ponovno skupila gotovo uobičajena publika: nešto onih kojima je ples profesionalna fascinacija ili profesija, malo onih kulturno nastrojenih turista koji traže podražaje drukčije od još jednog pjena partyja na plaži te, na koncu, lokalnog stanovništva.

I među njima ima razlike jer program okuplja i one koji dolaze iz većih urbanih središta, poput Pule, Rovinja, Poreča, čak i Opatije, ali i ponosne domaćine, koji ponekad i doslovno dolaze na predstave s posla na polju. Zato su i komentari nakon svake pojedine izvedbe toliko različiti. Umjesto, naprimjer, zagrebačkog poslovičnog skepticizma, publika koja nije tako razmažena gleda ponuđeno malo drukčije, nešto otvorenijih očiju i prijemčivije svijesti.

Nije to uvijek baš i najbolje, jer tada je lako prodati i ono što bi inače ostalo na svojem zasluženom mjestu, ali u pravilu je riječ o iskrenoj reakciji koja i izvođačima i autorima, pa i ostaloj, gostujućoj publici, može ponekad poslužiti kao objektivni korelativ, svojevrsni 'reality check'.

I to čak kad je riječ o umjetnicima koji dolaze iz, uvjetno rečeno, lokalnog konteksta. Kako su se Rijeka i Pula posljednjih nekoliko godina, točnije desetljeće i pol, zapravo pokazali kao pravi rasadnici izvedbenih talenata, pitanje je koliko je tko kome pomogao – festival toj plodnosti ili obrnuto. Od Roberte Milevoj do Matije Ferlina, Ognjena Vučinića i Aleksandre Mišić te cijele plejade videoumjetnika, scenografa i glazbenika koji čine autorske timove njihovih produkcija, ostane li se samo na potezu Svetvinčenat - Pula, čine plodno tlo za simbiozu festivala, umjetničke scene cijele regije i na koncu umjetničke discipline koja se još uvijek bori za ravnopravnost. Stoga je i budućnost ovog festivala poprilično sigurna, bez obzira na vremenske prilike, krizu, vječni problem dokazivanja da je umjetnički festival dio ne samo kulturne i turističke ponude, nego i identiteta.

U konkretnom slučaju Festivala plesa i neverbalnog kazališta čak je manje važno koliko je program sam po sebi reprezentativan jer berba je svake godine različita, kao i financiranje, nego razvojni potencijal. Umjesto fokusa na programu, i ova bi manifestacija trebala početi više raditi na zametku koji je već stvoren – Art Centru.

Riječ je o prostoru koji uz minimum investicija i malo produkcijske umješnosti zaista može postati ono o čemu pokretačica i umjetnička voditeljica festivala Snježana Abramović Milković govori već desetak godina, a sanja možda i dulje: Mediteranskom koreografskom centru, svojevrsnom središtu za razvijanje i koncentrirani rad s mogućnošću rezidencijalnih programa ne samo za domaće kompanije i autore. Ideja koja je u inozemstvu već odavno postala uhodanom praksom kod nas se tek polako prihvaća, ali čini se da bi Svetvinčenat ne samo ljeti nego doslovno cijele godine mogao funkcionirati upravo tako. Francuska konceptualna novocirkuska kompanija My! Laika već ga je isprobala prošle jeseni i rezultat je provjereno uspio – predstava nastala djelomično i u Istri odigrana je na festivalu.

S druge strane, Francuzi su održali i radionicu cirkuserije za lokalne klince, čime se također s jedne strane stvara dodana vrijednost festivala, ali i nova publika, a možda i novi izvođači. Festival se tako, kao i nešto ozbiljnijom plesnom radionicom koreografkinje porijekla iz BiH, a s francuskom adresom, Jasmine Prolić, brine za svoju budućnost i budućnost domaćeg plesa. A to je za jedan 'običan' festival već sasvim dovoljno.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još