Kazalište BABA JAGA JE SNIJELA JAJE

Očekivana uspješnica pod vedrim nebom

U snovima je sve nešto malo lakše, pogotovo ako se sanja u boji. Zato je u Rijeci sumorna vještica iz arhetipova koja dijeli cijeli svijet postala glavni lik sapunice u tehnikoloru. Adaptacija romana Dubravke Ugrešić 'Baba Jaga je snijela jaje' glavna je dramska produkcija ovogodišnjih Riječkih ljetnih noći i očekivana uspješnica pod vedrim nebom

Ambijent u koji je redatelj Ivica Buljan postavio ovu ultimativnu priču o starenju, koja je tek donekle isključivo ženska, mogao bi svoju 'ulogu' odraditi i tijekom jeseni i proljeća. Naime, predstava je smještena tik uz more, na hotelskoj terasi u tranziciji. Zato izvanredno odgovara predtranzicijskom vremenu bolje prošlosti i evocira sjećanja slična onima u kojima živi, ili koje traži, većina mentalno ili fizički ostarjelih likova 'Babe Jage'. Redatelju je bilo važno ocrtati takav mentalni prostor, a kako se većina radnje i zbiva u turističkim 'rajevima' Češke i Bugarske, nije teško dokučiti u kojem smjeru bi se mogla kretati čitanja njegovih ambijentalnih paralela. Predstava zato ima sreću što nije premještena u Opatiju, ali to bi, vjerojatno, bilo previše doslovno.

Ispod svih groznih priča o vješticama, babama, štrigama i sličnima, leži najprije nostalgija, žaljenje za izgubljenom mladošću kad je svijet izgledao ljepši i pun mogućnosti. Naravno, to je onaj bolji dio tog kompleksa, postoji i drugi u kojem su te iste babe, koje ni ne moraju biti babe, na primjer, spaljivane na lomači. Dubravka Ugrešić uzela je taj zaista potentni motiv i prepisala ga u ono što uvijek piše, s više ili manje autobiografičnosti, osobnog iskustva i stava. Roman zato jest postao hit, koliko već pametne knjige mogu postati hit u Hrvatskoj. No njegovu višeslojnost, odgovor na strukturno pitanje zašto trodijelna razdioba, ova predstava nije dala. Iako se slijepo drži njezine strukture.

Tako redom ide najprije psihološka drama između majke kojoj se mozak polako gasi i kćeri koja polako postaje svjesna da je život propustila, a nakon nje i sapuničasti provod tri suvremene Jage u češkom ljetovalištu. Sve na kraju začini Zoran Prodanović Prlja, čest gost Buljanovih predstava, čitajući ulomke finalne folklorističke studije o fenomenu Babe Jage. Postmodernistički sudar žanrova kod Dubravke Ugrešić predstava je tako zadržala, ali kao ilustraciju, i u tom plošnom čitanju koje kao da namjerno ne želi pobjeći od svog ljetnofestivalskog konteksta, nego ga zadržava i na njemu radi do usijanja. Materijal je, dakle, već postojao, a jedino 'ozbiljno' što je redatelj autorski donio su nijemi bajkoviti skečevi u pozadini i songovi koji s radnjom i nemaju previše veze.


Uobičajeni katalog postupaka koje Ivica Buljan koristi i ovdje je prisutan, od benda do Prlje, od epizodnih iskakanja iz ritma i igre do specifičnog nevezanog hodanja onih likova koji su u sceni prisutni iako baš i nemaju što reći.

Taj zaštitni znak mainstreama koji je usvojio novokazališne principe uvijek funkcionira, čak i kad ga se koristi bez pravog razloga. Ali ovdje je riječ o doslovnosti, kao što je to i pojavljivanje narodnih nošnji ili partizanske uniforme kako bi se i nacrtali dijelovi priče.

Ukratko, u prijevodu romana na kazališni jezik nije se otišlo daleko, niti se kopalo duboko. Možda takvo nešto nije ni potrebno, s obzirom da je riječ o produkciji koja očito nije istraživačka nego reprezentativna, pa je čak i posljednji prizor s poludjelim babama, koji se barem mogao praviti da želi biti ako ne konačni ili odlučujući ali barem ozbiljni udarac u arhetip, postao tek lakrdija.

Uspjeh ove predstave stoga najprije ovisi o tome koliko se pažnje poklanja detaljima u glumačkoj izvedbi. Pored Ane Karić, nesumnjive dive domaćeg kazališta koja je ovoj predstavi mogla dodati i nešto iskustva iz rada s François-Michel Pesentijem, prvi dio predstave nosi posvećena i uvjerljiva Alma Prica, s odjekom Martinićeve 'Mirjane...', jednako razočarane ali i dalje bezizgledno ratoborne. Detalj s nošenjem zvučnika kao prtljage pritom je zgodna intervencija, jedna od onih koje pokazuju drugo lice sapunice, i kojih u ovoj predstavi ima ali su, čini se, namjerno skriveni. Drugi i središnji dio predstave nose velika slovenska glumica Milena Zupančič i Olivera Baljak, kao treći ali nikako tupi kut tog specifičnog vještičjeg trokuta koji se, očito, dobro zabavlja.

Unatoč, ili baš zahvaljujući tome, riječka 'Baba Jaga' ipak je prije stilska vježba za ljetne noći i kazališna sapunica s dvostrukim pokrićem nego bilo što drugo. Ono što bi trebalo biti tek celofan ovdje je postalo sadržaj, a pravi je sadržaj ostao negdje između mora i neonskog natpisa na krovu terase bivšeg Park hotela. Možda ga ipak treba potražiti u knjizi, ili u nekom drukčijem scenskom prijevodu.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još