DUBROVAČKE LJETNE IGRE

Državni ceremonijal za državnu publiku

11.07.2011 u 08:00

Bionic
Reading

Od ceremonije otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara već dugo se ništa ne očekuje, ali ovogodišnji slučaj s deset dana prije datuma 10. srpnja otkazanim konceptom, režijom i scenarijem, ponovno je pokrenuo zanimanje za nju. Nepotrebno, pokazalo se, jer iluzija da bi se moglo probiti iluziju sasvim je – iluzorna

Farsa ostaje farsa, kako god je zvali. To je legitiman žanr, i kao takav uopće nije sporan, baš kao i, na primjer, satira. Prizvuk ove druge mogao se tijekom izravnog HTV-ovog prijenosa farse od ceremonijala otvaranja 62. Dubrovačkih ljetnih igara na trenutak čuti u glasu ipak suzdržanog komentatora bez komentara, Dražena Ilinčića. Prvi čovjek javnotelevizijske kulture bio je tamo gdje već jesu prvi ljudi svega, a pogled na počasnu ložu na Stradunu jučer je mogao reći samo to – pravi ljudi na pravom mjestu. Isključujući, naravno, lokalni puk, ali svečanost otvaranja Igara ionako nije namijenjena njima. Za njih je generalna proba.

Od ceremonije otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara već dugo se ništa ne očekuje, ali ovogodišnji slučaj s deset dana prije datuma 10. srpnja otkazanim konceptom, režijom i scenarijem, ponovno je pokrenuo zanimanje za nju. Nepotrebno, pokazalo se, jer iluzija da bi se moglo probiti iluziju sasvim je – iluzorna. Pokušaj da, na primjer, netko, bio to puk ili glumci, ili i puk i glumci, zaista nešto kaže nekoj svečanoj loži prepunoj takozvanih i navodnih narodnih poslanika i predstavnika, ili, to je još gore, da pred njima kaže nešto o njima, nemoguća je misija ne samo na dubrovačkoj pjaci, nego i na Markovom trgu. Pa i na HTV-u. Stoga nije čudno da je ovogodišnja ceremonija trajala tako kratko, da se suzdržala od riječi do razine citata i banalnog skeča, i da je jedini govor ostavila gradonačelniku Dubrovnika. Ukoliko je taj govor uopće relevantan, s obzirom da je Andro Vlahušić, nakon što se duboko zamislio, zaključio: 'Grad – to su ljudi!'

Samo otvaranje, u režiji i po scenariju koje je Dora Ruždjak, pomoćnica intendanta zadužena za dramski program, morala iz prsta isisati u samo desetak dana, ni po čemu ipak nije bilo posebno. Ovoga puta spektaklu se dogodilo malo nečega nalik suvremenom plesu, i to okamenjenih figura koje su možda trebale nešto reći o baštini i Dubrovniku samom u kojem 'kamen, eto, živi', ali osim toga sve ostalo bilo je onako kako 'treba'. Dakle, ulazak Glumaca u Grad, Knez koji sa Sponze daje dozvolu, ključni dijelovi bolje dubrovačke lektire, i na kraju jedno cirkusko, ili cirkusantsko iznenađenje. Kao svojevrsna posveta neustrašivim članovima GSS-a, koji svakog ljeta, ali i preko godine, spašavaju zalutale iz velebitskih gudura i ostalih škrapa po obali i u zaleđu, njihovi su avatari za kraj feste spustili barjak Libertas sa zvonika, da bi se tek onda podiglo tamo gdje će sljedećih mjesec i pol stajati, na Orlandov stup. I to je bilo od spektakla sve. Ostalo je katalog uobičajenosti, od 'Tko bi gori – sad je doli', preko Orsatovog zazivanja nove hridi, do Himne slobodi, koju uvijek prate isti kadrovi micanja usana i suze u oku. Ovoga puta barem se ne treba pitati jesu li visoki inozemni gosti što razumjeli, budući da je u počasnoj loži, pored vrlih našijenaca, bio još samo Filip Vujanović.

Može li se više očekivati? Trebalo bi, ukoliko je ikome jasno što bi sve dolazak glumačke družine u grad mogao značiti, i što je, čak i na simboličkoj razini, time mišljeno, pa čak i prije šest desetljeća. S obzirom na i, ako baš i to treba reći, iz poštovanja prema suvremenosti i prema tih toliko desetljeća, ceremonijalu koji znači sve ono što ne znači i ne želi značiti, trebalo bi dati malo zraka. Čak i iz zacementiranog poštovanje prema i jednoj i drugoj himni, i prema Händelu i Vojnoviću podjednako. Ceremonija ovakvog tipa uvijek može barem pokušati biti nešto drugo osim kozmetičkih i vrlo prozirnih dodataka na već okoštali kostur. Čak i kad 'poštuje proceduru i protokol'.

Jer ovako se Dubrovačke ljetne same, bez pomoći sa strane, smještaju u maticu hrvatske, državne i državno financirane kulture. Pa kao što gradska kazalište ne mogu zaista biti satirična, tako ni Igre ne mogu zaista biti kritične, čak i kad bi to željele. Zato otvaranje Igara i nije za nikoga drugoga, nego za prave ljude na pravome mjestu. Tako je i mišljeno, pa tamo takva pravila i vrijede. Kako ovu ceremoniju nije tako lako ukinuti ili drastično smanjiti poput smjene straže na Markovom trgu, ne treba se nadati da će se nešto drukčije uskoro dogoditi. Sve dok neka, a vjerojatno je ima, dubrovačka mularija jednom ne upadne na otvorenje i počne glasno puštati vjetrove na svaku riječ gradonačelnika, visokih gostiju i glumaca. Je li to sloboda? Možda i nije, ali nije ni ono čime su započele ovogodišnje Igre.