Kazalište 'VERTIKALNA CESTA'

Atraktivno upakirana plesna dogma

Očekivani vrhunac posjećenosti i festivalske vreve ovogodišnji je Eurokaz programirano doživio gostovanjem kompanije Akrama Khana s predstavom 'Vertikalna cesta'

Činjenica jest da se plesači kakve ima ova britanska skupina rijetko viđaju i na profiliranijim plesnim festivalima i da je, ali naravno ne samo zbog toga, gostovanje 'Vertikalne ceste' u Zagrebu nesumnjivo velika i važna stvar. Pored toga, lijepo je vidjeti i da je u vrijeme krize i recesije, te najavljenih ili već realiziranih proračunskih rezova u kulturi, još uvijek moguće dovesti ovakav spektakl za publiku željnu reprezentativnih masovki, ali i onu koja ipak zna cijeniti kvalitetu. Akram Khan uspijeva zadovoljiti obje struje, iako ostavlja mnoga otvorena i još više potpuno zatvorenih pitanja, dakle onih koja to ni nisu. Za razliku od ranijih radova, prvenstveno sola 'Kaash' preko kojeg ga je zagrebačka publika i upoznala, u kojima nije bio toliko sklon potenciranju naracije i objašnjavanja, čak i ilustrativnosti, 'Vertikalna cesta' predstavlja koreografa koji više nije u usponu, nego već jako dobro zna kako se 'stvari rade' i kako funkcionira tržište. Nasljeđa tradicionalne plesne tehnike kathak, u spoju sa suvremenoplesnim tehnikama, adut je koji u multikulturalnoj i multikulturalnosti bespogovorno naklonjenoj plesnoj zajednici, ali i ne samo njoj, osigurava ovom Britancu bangladeških korijena posebno, vjerojatno i zasluženo mjesto.

Nije stoga čudno da je Akram Khan jedna od najvećih zvijezda suvremenoplesne scene. Riječ je o koreografu kojem nisu ni strani niti odbojni izleti u pop kulturu, najrazličitije suradnje sa zvučnim imenima iz drugih područja umjetnosti i kulturne industrije, kao i nesvakidašnje koprodukcije, poput one s Kineskim nacionalnim baletom. Khan nesumnjivo jest istraživač, ali takav koji je marketinški svjestan da opstanak traži ne samo kvalitetu, nego i atraktivno pakiranje ili prezentaciju. Gdje je granica između efektnog papira za umatanje i suštine, ova predstava pokušava odgovoriti na nekoliko razina – od one primarne u kojoj pojedinac nasuprot grupi ili kao dio nje želi naći svoju osobnu suštinu, razlikovni element ili jednostavno identitet, do rata sa samim sobom u ogledalu ili na Drugoj, možda i Mračnoj, strani. Takvih samospoznajnih banalnosti, kakve ne bi propustio upotrijebiti ni Paolo Coelho, 'Vertikalna cesta' ima podosta ako je se čita na taj način. A poprilično je teško čitati je drukčije, s obzirom na to da njezina naglašena narativnost i eksplikativnost ostavljaju malo prostora za interpretativna nadmudrivanja. S druge strane, zavodljivost izvođačke ekspresivnosti i energije te fascinantna količina posvećenosti i koncentracije koja zaista 'prelazi rampu', nekoliko su puta važniji gradbeni elementi ove predstave. Da je samo na njima bazirana ova 'priča', produkcija bi bila bitno čišća i upečatljivija, a ne nužno i manje atraktivna, dapače.

Ovako, kad su pojedine grupne scene nalik izvedbenim skicama za neku bogatiju produkciju pop-opere 'Jesus Christ Superstar', dok meditativna glazba tako namjerno i ustrajno podsjeća da je riječ o fundamentalnim čovjekovim pitanjima, poziv na samospoznaju se na putu do gledatelja pretvara u indoktrinaciju koja zabavlja svojom žuđenom dubinom i blago iritira pretencioznošću. Riječ je prije o dogmi otvorenosti koju predstavlja istodobnim korištenjem simbola i znakova iz različitih religijskih i filozofskih sustava, čime dobiva na univerzalnosti priče o potrazi za sobom u izvanjskom svijetu i kopanju po nutrini vlastitog duhovnog bića, ali pritom i dobiva namjerno lako probavljivu kvalitetu priručnika za samopomoć. Barem unutar same priče i onoga što izvođači, potencirani zaista vrhunskom kazališnom slikom i glazbom, rade u tih nešto više od sat vremena ovog 'intimnog putovanja'.

Bilo kako bilo, ovakve produkcije vjerojatno moraju imati i populističku notu, jer drukčije ne bi ni postale to što jesu, pa je posljedični kolektivni ushit u HNK podsjetio na najbolje dane domaćih festivala, kad se tapete središnje nacionalne kazališne kuće gotovo i ne vide od publike kojoj nije mrsko stajati. Ne tek zato što, u arhitekturi nastaloj prije nego što je ples ponovno otkrio pod, tako bolje vide pozornicu i ono što se na njoj događa. Očekivani vrhunac ovogodišnjeg Eurokaza, barem po posjećenosti, tako je ispunio svoju svrhu.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još