Kazalište NAGRADA ZA 'KUKAVIČLUK'

Oliver Frljić - neupitna regionalna zvijezda

Kazališni redatelj i autor rodom iz Travnika, ali barem počecima karijere vezan uz Hrvatsku, Oliver Frljić, regionalna je kazališna zvijezda bez konkurencije. Nakon ovogodišnjeg Sterijinog pozorja u Novome Sadu, gdje je ponovio uspjeh s Međunarodnog festivala malih scena u Rijeci od prije nekoliko godina, a to su istodobno nagrade za najbolju predstavu u cjelini i za režiju, takav status ovog redatelja neupitna je činjenica

hnk-zajc.hr
Predstava 'Turbofolk'
Naravno, nije to osvojeno istim predstavama, nego prvim i posljednjim dijelom onoga što se ne samo u kuloarima već naziva 'balkanskom trilogijom'. Njezin prvi dio bio je 'Turbofolk' kojim je pokorio Rijeku, drugi je ljubljanski 'Proklet bio izdajica svoje domovine', dok je treći 'Kukavičluk' Narodnog pozorišta Subotica koji je proglašen najboljom predstavom netom završenog Pozorja, jednog od najstarijih festivala u regiji, koji se ove godine održao 56. put.

Riječ je o predstavama sličnog ili barem donekle sličnog postupka ogoljavanja zbilje i razračunavanja s prošlošću koja ne želi proći. One izazivaju ako ne baš promjenu svijesti, jer kazalištu ipak ne treba davati tako nemoguću misiju, onda barem donekle jasnog, a ipak umjetnički oblikovanog govora o tome 'kako sada stvari stoje'. I kako su stajale nekada.

Kako u statusu zvijezde već neko vrijeme radno uživa, Frljić u posljednje dvije godine doslovno ne izlazi iz kazališta diljem ovih prostora, pa mu je broj režija godišnje upravo nevjerojatan.

tportal.hr
Predstava 'Kukavičluk'
Koliko je riječ o fasbinderovskoj maniri hiperprodukcije dok se ima što reći i dok postoji potreba da se to čuje, koliko o zadovoljavanju potrebe za radom, a koliko potrebe za provociranjem istine, nije na koncu ni važno jer on ne ide ispod zacrtane razine, čak i u kazalištu za djecu. No unatoč brojnim predstavama u dosadašnjoj karijeri ovog najprije kazališnog autora, a tek onda i redatelja, taj niz koji je on sam proglasio završenom trilogijom, iako bi serija trebala imati najmanje osam, a ako ne i više nastavaka, ostaje amblematskim barem za ovaj, vjerojatno tek prvi dio njegove karijere.

O 'Turbofolku' je u domaćim medijima već je dovoljno napisano i izgovoreno, za slovenskog 'Izdajnika' ovdje međutim nije bilo dovoljno interesa izuzme li se nekoliko festivalskih gostovanja, dok je 'Kukavičluk' prošao potpuno nezapaženo. A nije trebao, ne samo zato što se prvi put u tom stroju za otkrivanje kazališne istine, koja je uvijek pomalo ili u potpunosti lažna, služio i nekim konkretnim kazališnim imenima.

Logičan je to nastavak onoga kad se ramboamadeovski tvrdilo da je sve oko nas turbofolk, samo što se ova posljednja predstava bavi svojim mjestom nastanka, subotičkim kazalištem u kojem je sad već davnih godina prošlog stoljeća funkcionirao KPGT, ili Kazalište Pozorište Gledališče Teatar, projekt najboljeg od avangardnog kazališta u bivšoj državi, iza kojeg je stajao Ljubiša Ristić. S jedne strane čuvena kazališna povijest, u kojoj su sudjelovali svi progresivni kadrovi iz tada još prividno prijateljskih republika i pokrajina, a s druge priča o vječnoj nacionalnoj netrpeljivosti u pograničnim gradovima kakav je Subotica, ali ne naravno samo u njima, okosnice su još jedne Frljićeve kazališne autopsije kazališta i zbilje s nimalo slučajnim naslovom.

tportal.hr
'Kukavičluk' na Sterjinom pozorju
Predstava je pritom začinjena ne samo odnosom Srba i Mađara, nego i sasvim aktualnim političkim pitanjima, i po tome je ipak sličnija 'Izdajniku' nego 'Turbofolku' koji je još bio fokusiran na fenomen, a ne na mehanizme mržnje, to jest na rezultat, a ne na proces nastanka.

Ako je kazališna publika po prirodi elitistička, ona je uvijek na strani sigurne pobune. Zato i nije čudno što je kazališna provokacija, u koju Frljić, čini se, vjeruje upravo onoliko koliko je ona moguća, to jest upravo onoliko koliko je i sama ograničena već činjenicom svojih vremenskih i prostornih zadanosti, toj i takvoj publici dobrodošla. Manji je problem to što neki izlaze, a puno vrednije to što većina ipak ostaje. Međutim, svi ti koji ostaju i sami nisu baš sigurni u to zašto i po koju cijenu ostaju, čak i kad ne pristaju, snagom inteligencije, morala ili kazališnog iskustva, percipirati sve na sceni odigrano u mjerilu 1:1. U slučaju riječke predstave gledaju kako im se 'imputira' da su Balkanci, sa svim negativnim konotacijama koje ta kvalifikacija nosi, baš kao i svi ostali. Slovenci su pak dobili svoju porciju nacionalizma i šovinizma u hladno i još svježe europsko lice, a Vojvođani činjenicu da im se Kosovo ponovno događa, i to na kućnom pragu. S jedinom razlikom u naglasku, jer albanski i mađarski čak ni ne zvuče srodno.

Frljićeva postdramska implementacija lokalnih povijesti i opće povijesti, pogotovo 'povijesti beščašća', zaista jest 'istinit i potreban stroj' koji treba svakoj sredini koliko god se ona uljuđenom činila. Čak i onoj, a bilo bi zaista ljekovito pronaći takvu, koja na u lice izgovorene i pred očima prikazane istine ne bi odgovorila protuprimjerom, argumentacijom tipa 'kako to radi druga strana', bez obzira na to je li druga strana konkretno s druge strane ceste, rijeke ili oceana. Ukratko, bez obzira na nagrade, bilo bi šteta da domaća publika ne vidi i 'Kukavičluk', zbog same sebe, ali još više zbog onih – drugih.

'Kukavičluk' - najbolja predstava 56. Sterijinog pozorja
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još