Kazalište INTERVJU: MARJANA KRAJAČ

Demokratska participacija znači i tjelesno se angažirati

Marjana Krajač hrvatska je koreografkinja koja se na 28. tjednu suvremenog plesa predstavila solo izvedbom. Objasnila je svoje viđenje stanja suvremenog plesa u Hrvatskoj, smisao samog plesa, kao i svoj koreografski pristup umjetničkoj izvedbi

U sklopu Tjedna suvremenog plesa, najveće domaće plesačke manifestacije koju organizira Hrvatski institut za pokret i ples (HIPP), odigrana su i četiri sola nastala koprodukcijom četiriju institucija iz Mađarske, Portugala, Francuske i Hrvatske. Riječ je o rezidencijalnom projektu W-EST_WHERE koji je mlađim plesnim autorima iz zemalja-partnera omogućio studijski boravak i mentorstvo starijih kolega pri radu na novim koreografijama.

Među izabranima bila je i Marjana Krajač, hrvatska koreografkinja čiji pristup plesu zbunjuje i intrigira domaću publiku već desetak godina. Jedna u nizu onih koji su iz Hrvatske otišli 'trbuhom za plesom', Marjana Krajač nije izgubila svoje veze, najprije s njemačkom, ali i europskom plesnom scenom, nakon povratka u Hrvatsku i osnivanja kompanije Sodaberg. Vidljivo je to i u njezinom koreografskom radu, koji je uvijek za stepenicu dalje u istraživanju mogućnosti i nemogućnosti plesnog izraza. Solo koji je odigrala na ovogodišnjem Tjednu suvremenog plesa nastavak je takvog razvoja, 'Kratka fantazija o ponovnom uspostavljanju vlasništva nad tijelom' ponavlja i razlaže činjenicu da je ples, kao i svaka druga umjetnička disciplina, politički i društveno odgovoran. Kao motiv, ali i kao jedna od tema ovog rada, uzeti su, naime, prošlogodišnji prosvjedi u Varšavskoj ulici, pri čemu je kontrapunkt solipsizma plesnog sola i javnog angažmana prosvjedničkih tijela, u najmanju ruku, znakovit.


Vaš koreografski pristup karakterizira izlazak iz koreografije, čak i iz dvorane. S jedne strane, tematiziranje konzumerizma i popa konkretizirali ste tako da ste umjesto plesne predstave napravili pravu trgovinu, instalaciju, happening pod nazivom 'The Store'. S druge strane, kontekstualizaciju scene napravili ste serijom intervjua s kolegicama, nazvavši taj virtualni susret 'The Book' koji je dostupan online. Možete li se osvrnuti danas na te radove?


Riječ je o radovima koji proširuju pojam koreografske aktivacije te apliciraju ono što se primarno koreografski proizvelo u neki drugi oblik. 'The Store' je operirao kroz dvije premise; jedna je šoping kao forma javne aktivnosti, a druga - šoping kao izvedbeni čin. Posjetitelji su ti koji aktiviraju dućan, predstavu, happening. Također, objekti tek u interakciji s publikom dobivaju svoju funkciju. Kako se radi o objektima svakodnevne upotrebe - majice, torbe, bilježnice - gledatelj je taj koji tu izvedbu korištenjem objekata nastavlja dalje.

'The Book' je razgovor, dijalog. To su razgovori autora o radu, o autorskim motivacijama, o načinima na koje plesni umjetnik probavlja okruženje u kojem se nalazi. Zanimalo me kako umjetnici moje generacije mogu označiti svoj rad i problemsko polje svoga rada u dijalogu s drugim umjetnikom, neopterećeni bilo kojim publikacijskim kontekstom.


Je li riječ o radikalizaciji pristupa ili pak o donekle posrednoj poruci o stanju suvremenog plesa u Hrvatskoj? Samom činjenicom da se u tim projektima, eto, ne pleše.

Rekla bih da se radi o tome da je ples u Hrvatskoj izuzetno progresivan te da je to zajednički rezultat niza autora koji svojim beskompromisnim pristupom pitanju kakvu umjetnost je danas potrebno raditi otvaraju prostore za neke nove misaone ponude i mentalne prostore.

S takvom svjesnošću o tome što koreografski medij može razmatrati obustava plesa je podjednako ključna kao i njegova aktivacija, jer se radi o percepciji suvremenog plesa kao fenomenologiji tijela, a ne samo kao činu plesanja. O stanju suvremenog plesa u Hrvatskoj, što se tiče podrške administracije koja distribuira sredstva, osobno preferiram govoriti direktno i organizirano u sklopu različitih inicijativa čiji sam sudionik unatrag nekoliko godina. Naravno da uvjeti administrativnog prepoznavanja ovakve umjetničke proizvodnje direktno utječu na načine na koje ta umjetnost definira samu sebe unutar nekog društvenog organizma, no i u tom rakursu naginjem artikulaciji, a ne metaforičnim transferima.


U smislu prethodnog pitanja vjerojatno bi trebalo čitati i ovaj najnoviji rad – nešto kao 'što se zezamo s plesom kad ima važnijih stvari'. Slažete li se?

Sve je podjednako važno kao i podjednako nevažno. Mislim da ćemo preciznije označiti tu dilemu ako se pozabavimo pitanjem smisla. Smislen je onaj umjetnički rad koji je organski dio okruženja u kojem nastaje, u društvenom, političkom, arhitekturalnom, pa i ekonomskom smislu. Kad kažem njegov dio, mislim na umjetnost kao javno dobro i javni organ koji bilježi pojave u društvenom prostoru i transferira ih iz područja sustavnih zadatosti u područje 'što ako'. Ovaj rad se fokusira direktno na činjenicu utjelovljenosti na način da demokratska participacija znači tjelesno negdje biti prisutan, negdje se tjelesno angažirati. Možda taj rad razmišlja o tome da načelna podrška više nije dovoljna, da je potrebno tjelesno se staviti na raspolaganje, na razmatranje.


On je istodobno i apoteoza plesu kao oslobađajućoj praksi...

On je, kao što naslov govori, fantazija o plesu kao oslobađajućoj praksi, odnosno preciznije, fantazija o mogućnosti bilo koje prakse, aktivnosti, djelovanja koje eventualno može uspostaviti neke nove gabarite. Čak i oprez vidljiv u terminima 'eventualno' ili 'mogućnost' govori o tome koliko smo duboko u kompleksnosti sadašnjeg trenutka. Meni je ovaj rad pokušao detektirati gdje sam sada kao tijelo, gdje smo sada kao tijela, što je naš zajednički očaj i gdje si međusobno možemo omogućiti prostore participacije, a onda i prostore slobode.


Je li vaš koreografski rad političan? Čak i kad se kao izvođačica izmičete u trenutku kad prostor preuzima zvuk prosvjeda?

Političan je na način da želi biti smislen, želi biti dio rješenja, a ne dio problema. Želi se neudobno izložiti i izložiti se neudobnom. Želi zajedno sa svima zaista biti ovdje i sada, a ne biti tek fizički prisutan, ali zapravo mentalno biti negdje drugdje. U trenutku predstave kad prostor preuzima zvuk prosvjeda, odlazim iza scene u skladište i ponovno se vraćam. Ne izmičem se nikamo – tu sam, na ovom specifičnom mjestu u ovom trenutku, u participaciji. U skladištu, na sceni, u tramvaju, u stanu, u šumi, na ulici.


Pitanje vlasništva nad tijelom iz naslova... Podrazumijeva li se pod vlasništvom samo kontrola ili i odgovornost?

Kontrola podrazumijeva odgovornost, ako nešto kontrolirate humanistička je pretpostavka da ćete odgovorno baratati time. Međutim, vlasništvo nad tijelom ovdje označava i mogućnost artikulacije, mogućnost prostora u kojem tijelo tek traži svoju definiciju, svoju artikulaciju. Ovaj rad razmišlja o prostorima za tijelo koje tek nešto treba postati, tek nešto treba doseći, o tijelu koje želi znati da je uvijek u stanju procesa, u stanju postajanja.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još