'MRZIM ISTINU!'

Efektan spoj sapunice i Big Brothera

27.05.2011 u 12:54

Bionic
Reading

Osobna povijest je, nažalost, dosta neizbježna činjenica. S njom se može nositi na razne načine, ponekad, paradoksalno, i upravo tako da je se ne ponavlja, nego – odigra. Učinio je to, kao logičan sljedeći korak na svojem kazališnom putu, redatelj Oliver Frljić u predstavi 'Mrzim istinu!'

Studentsko eksperimentalno kazalište ili SEK, simpatična sobica kao stvorena za upravo ovakve, komorne i intimne projekte, u pozadini velike dvorane &TD-a, ugostilo je ovaj najintimniji Frljićev dosadašnji rad, barem u njegovoj 'institucionalnoj' fazi.

Pritom on, naravno, i nije toliko osoban koliko bi se mogao činiti niti je toliko institucionalan. Rad koji nije eksperimentalan, ali je jednako težak i mukotrpan, nastao je kao produžetak prakse dokumentarnog teatra, kod nas još tek donekle prihvaćenog i prepoznatog. Frljićev dokumentarizam, za sve koji ga i nisu htjeli priznati u 'Turbofolku' ili 'Proklet bio izdajica svoje domovine', drukčije je nijanse. Usmjeren je prvenstveno na kazališne mehanizme, dakle 'zagledan prema unutra', ali ne kao fusnota teorijskim referatima, nego kao kvalitetan spoj onoga što bi kazalište moralo i trebalo biti u inzistiraju na svojoj različitosti od... Pa, od svega ostaloga. Najprije medijatizirane privatnosti, zatim ad-hoc političkih filozofija koje znaju kao sve riješiti 'sad i odmah', ali i od cizeliranih navodnih improvizacija na 'slice of life' poetike ili jednostavno nešto što je parafrazom lako nazvati 'théâtre vérité'.

Bilo je toga u nekim Frljićevim predstavama, ali ova nova na tome se temelji za stupanj dublje od svih njih. Ovoga puta stvar je osobna, ili se barem intenzivno trudi biti takvom, do granice da može biti govora i o osobnoj terapiji. 'Mrzim istinu!', međutim, malo je veći zalogaj od prosječnog prosipanja intime pred zainteresiranim ili tek donekle zainteresiranim gledateljima. Ključ nije u istosti kombinacija i optike, jer iskakanja iz likova i radnje, komentare izvođača na ono što izvode i propadanja u režiji koja naznačuju da kazalište, ako baš ne laže onda barem, hebrangovski, ne govori uvijek istinu, već je vidjela i takozvana prosječna publika.

Ono što razlikuje ovu predstavu pristanak je na svakodnevnost svega što se inače konstruira i dekonstruira, ili kao incident ili kao arhetip. U prvom slučaju rezultat je kvalitetna ili manje kvalitetna drama, zadana nekim prosječnim sižejem ali rukom autora dovedena do jedinstvenosti umjetničkog slučaja. Kod drugog riječ je o rekreiranju svakodnevnih procesa kroz ogoljavanje.

Drugim riječima, to su jednostavne logičke operacije indukcije i dedukcije. Frljić ih je obje već obavio i zato to nije morao ponavljati. Svoju igru s kazalištem ovoga puta odveo je u suprotnom, bitno privatnijem smjeru, i prikazao, navodno, svoju obitelj. Točnije, u predstavi 'Mrzim istinu!' toliko se inzistira na činjenici da je riječ upravo o toj konkretnoj obitelji u kojoj je rođen Oliver da je teško povjerovati u istinitost svega u njoj izgovorenog i odigranog. Čak i ako se ne uzme u obzir naslov predstave.

Stoga ovaj uradak treba gledati dvojako: ako je riječ o arhetipovima, mnogi sa sličnim potisnutim i neizrečenim obiteljskim povijestima mogu biti sretni da nisu jedini, ukoliko te prilično jasne činjenice nisu bili svjesni i ranije. S druge strane, oni koji traže arhetipove lako će u njoj pronaći i dijelove 'Turbofolka' i sve ostalo čime se dokazuje pripadnost mentalitetu, tlu i naciji. S treće pak strane, lagano prikrivena, ostaje istina da se Oliver Frljić kazalištem igra upravo zato da bi dodao važnosti te umjetničke forme ili medija. Pomogli su mu izvrsni, motivirani i spremni glumci, od Filipa Križana u roli sina koji postaje redatelj, preko Ivane Roščić i Rakana Rushaidata kao majke i oca, do Ive Visković koja je uspjela od najšutljivije uloge sestre stvoriti upečatljivu minijaturu ne potpuno nijemog promatrača.

Cijena ovakve, minimalističke, ali efektne kombinacije sapunice i Big Brothera stoga je prihvatljiva. Jesu li zaista takvi bili Slađana i Dragan Frljić, potpuno je svejedno svakome, a treba se nadati da je i samom Frljiću danas to važnije kao estetski nego emotivni ili formativni faktor. Kad se i ta pozlata skine, ostaju obiteljska priča i kronika odrastanja u turbulentnom vremenu, jednostavne ili nimalo jednostavne kao i sve druge, prevedene u nimalo eksperimentalan kazališni jezik doslovnosti koja čeka svoje poništenje.

Oliver Frljić u svojem se dosadašnjem radu toliko trudio uvjeriti publiku da kazalište laže, da se u pokušaju restitucije njegove vjerodostojnosti paradoksalno nije mogla izbjeći upravo laž. Predstava 'Mrzim istinu!', dakle, nije potraga za suvremenom katarzom, nije ni autobiografija, nego proces koji Frljićevom istraživanju kazališta dodaje još jedno, samo naizgled manje bitno poglavlje. Publiku pritom ne zavarava, ali joj opet, predstavom bez glazbe, kostima i s minimalnom scenografijom, daje više. Koliko je u tome istine, znat će svatko tko se pokuša baviti vlastitim sjećanjima i njihovom upisanom subjektivnošću.