Kazalište KAZALIŠNA KRITIKA

'Lijepa Naša' bez granice između satire i podržavanja

Miranu Kurspahiću, koji slovi kao enfant terrible domaće kazališne režije, nije bilo lako doći do takve pozicije i zato je sad nemilice troši, na primjer novom predstavom 'Lijepa Naša'

Trebalo je dizati pobunu na Akademiji dramske umjetnosti, javno polemizirati s profesorima i njihovom zaista efektnom brigom da sa 'škole' ne izađu poluproizvodi i paralelno s time graditi sasvim bogatu karijeru kazališnog redatelja-provokatora za koju mu, kako i tvrde oni koji ga već godinama ruše, diploma ni ne treba. Kad bi ga se malo ozbiljnije počelo shvaćati i u krugovima koji nisu omeđeni samo sveučilišnom ogradom, onom zbiljskom koja opasuje Studentski centar ili onom imaginarnom, ali još otpornijom, oko ADU, Kurspahić bi mogao biti zvijezda najprije satiričkog, a kasnije i bulevarskog kazališta. U takvoj karijeri još mu par koraka nedostaje, ali materijala ima, pa stoga, jednom kad će se zaista glasati, svi oni koji imaju nešto za reći o nasljedniku Duška Ljuštine u Ilici, na broju 31 a ne 25, morali bi i njegovo ime uzeti u obzir.

Kad je sasvim solidno koristio zalihosti osobne memorije u oživljavanju Foremanovog oproštaja s povijesnim snovima u komadu 'Sad kad je komunizam mrtav, moj život nema smisla', tada je još bilo riječ o diletantizmu i kaosu koji su zajedno vrijedili i više od zbroja dijelova. Kasnije predstave nisu više imale toliko razbarušen ton, iako teško da su bile 'počešljane', ali im je ostao zanos koji nije moguće zanijekati. Ambijentalna, promišljena i u najvećoj mjeri strukturirana predstava 'Koriolan', najsustavniji je dosadašnji Kurspahićev rad kojem je na tragu i 'Zadatak', konceptualni prikaz što nemogućnost revolucije znači danas. U svemu tome bilo je puno više smisla koji se može čitati čak i ako nije upisan, nego u ovom posljednjem radu.

'Lijepom Našom', svojom novom predstavom u Teatru &TD, još uvijek jedinom donekle profesionalnom kazalištu koje mu daje uvjete za režiju, Miran Kurspahić kao da pretendira na nešto nižu razinu svoje poslovične provokativnosti. Ili kao da po Ilici želi otklizati sve do kućnog broja 90.

U svim dosadašnjim predstavama, čak i u 'Žrtvama zemljopisa' koje su bile parodija promotivnih turističkih spotova i nacionalnih iluzija o samima sebi provučenih kroz sito iskustva življenja ovdje, Kurspahić je pokazivao barem namjeru kritičnosti. I 'Lijepa Naša' ju je možda imala u početku, dok se ekipa nije zaigrala i satirični prikaz dvadeset godina činjenice skrivene iza sintagme 'samostalna i suverena hrvatska država', a u kojoj je gotovo svaka riječ u najmanju ruku upitna, pretvorila u niskobudžetno ismijavanje.

Naravno, uvijek postoji i ono obrazloženje koje tvrdi da je proteklih dvadeset godina hrvatske povijesti zaista bilo nešto između čistog treša i opasne operete. Ako i jest tako, a s tom se tvrdnjom teško ne složiti pogotovo kad je podložena glazbom u stilu u međuvremenu zamrlog cro-dance podžanra, ipak postoji razlika između trivijalizacije i karnevalizacije s jedne strane i pukog uživanja u infantilizaciji onoga što je ionako (bilo) infantilno s druge. 'Lijepa Naša' govori ono što je očito, a ono čemu se željela narugati vraća joj se u glavu svakim žuđenim pristankom publike na aktivaciju, smijehom, pljeskanjem ili plesom.

Umjesto da satirizira svu političku, kulturnu i popkulturnu bijedu hrvatskih devedesetih, Kurspahić joj se klanja kao da je obolio od stokholmskog sindroma. 'Lijepa Naša' čini isto ono što je činio i 'Zagrebački orkestar' u Histrionima, s tim da je ovaj drugi još i mogao uživati u činjenici da njegova publika u odijelima i 'boljim' haljinama cupka uz turbo-folk, a servirati gotovo identičnu kopiju Kasandre danas u Teatru &TD ponavljanje je tog principa na pogrešnom mjestu i za pogrešnu publiku.

Prepisivanje povijesti kao karijere nemušte pjevačice koju do scenske i medijske punoljetnosti vodi najprije Generalissimus u bijeloj uniformi s lentom, zatim pasivni i neodlučni lik usporenog govora, a nakon njega i kratkokosa sijeda dama s brošem i crvenom torbom koju nema gdje odložiti, jeftini su štosevi koji nikome ne otvaraju oči. Oni koji to sve što ova predstava želi reći nisu znali prije ulaska u dvoranu zabavljaju se bez ostatka, ostali pognute glave slušaju sve ono što su ionako već čuli. I smiju se u sebi, jer Kurspahić pogađa sve što treba pogoditi.

Pored svega, predstava se doima kao potpuni koncept, jer izvedba Csille Barath-Bastaić, Petre Dugandžić, Ivane Horvat i Marijane Mikulić namjerno je ili slučajno strašna, režija predvidiva, a manipulacija referencama očekivana. I oprema slijedi takvu ideju s obzirom na to da su kostimi Ivice Skoke istodobno primitivno izazovni i pretjerano pompozni, video Vanje Vascarca diletantski, a glazba Nikše Marinovića savršena kopija 'originala'. Svi su se očito dobro zabavljali, zaboravivši granicu između satire i podržavanja, subverzije i afirmacije. Pod takvim naletom konceptualne regresije zaboravlja je i publika, ali i program Kulture promjene SC-a koji ovom produkcijom pokazuje da razmišlja komercijalno u nesklonom vremenu. Puna dvorana, poziv na Gumbekove dane i Zlatni smijeh na Danima satire... Što jednom uspješnom domaćem kazalištu više treba?
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još