Kazalište TRI DANA SLOVENSKOG KAZALIŠTA

Kostimografska eskapada, folklorni vampiri i crna klasika

Slovensko mladinsko gledališče iz Ljubljane u Zagrebu se predstavilo kao kuća koja je u stanju njegovati repertoarnu i poetičku, pa i političku raznolikost. Trodnevno gostovanje stoga je na koncu uspješan gol u gostima, koji traži uzvratni susret

Prije desetak godina na sličan su način predstave razmjenjivali Dramsko kazalište Gavella i Drama Slovenskog narodnog gledališča, dok je Zagrebačko kazalište mladih po istom modelu sredinom prošlog desetljeća predstavilo i sebe u Beogradu i Jugoslovensko dramsko pozorište u Zagrebu. Slično se ponavlja ove godine, jer ZKM je svoju turneju već obavio, pa se čeka Jugodrpova reprezentacija.

Mladinsko je u svemu tome ostalo po strani, nimalo zasluženo, jer riječ je o kazalištu koje ima poprilično značajnu povijest, gotovo kultni status u kolektivnoj memoriji još iz vremena kad su se na ovim prostorima pomicale granice. Ne samo one kazališne. No vrijeme je uzelo svoj danak i Mladinsko danas, barem sudeći po ove tri produkcije, nije više tako avangardno koliko bi se od njega moglo ili trebalo očekivati. Što ne znači da 'Paklena naranča', 'Vampir' te 'Zločin i kazna' nisu vrijedne predstave koje zaslužuju da ih vidi i zagrebačka publika.

Žiga Koritnik
Vampir
Gostovanje je i posloženo po principu zadovoljavanja različitih potreba, čak i različitih generacija. Inscenacija romana Anthonyja Burgessa trebala je biti mamac za mlađu publiku ili barem onaj njezin informiraniji dio, koji je možda i čuo za Kubricka, dok su ostale dvije produkcije podijelile publiku na ljubitelje novokazališne ezoterije Ivice Buljana i ljubitelje klasike, jer posljednja u nizu bila je autorska inačica 'Zločina i kazne' koju potpisuje slovenski redatelj Diego de Brea, ne baš nepoznat domaćoj publici.

Matjaž Pograjc, redatelj koji je svojedobno zaista izvrsno postavio 'Fragile!' Tene Štivičić, s 'Paklenom narančom' je puno želio, ali na koncu nije toliko i dobio, kao ni publika. Nakon konceptualnog uvoda, koji je stavlja u poseban okvir navodno izvan očekivanja kakva nude prozni i filmski predložak, predstava je, paradoksalno, ostala upravo to – ponovljeno putovanje tamnom stranom antiutopije, bez ikakvog suvremenijeg ili konkretnijeg dodira sa zbiljom koja već odavno jest nasilna koliko i mali Alex. Ili je Burgess zaista rekao sve što je trebalo reći o sadašnjosti i budućnosti ili je Pograjca ipak najviše zanimalo kako koreografirati nasilje na pozornici. Jer drugoga, iako je najavljen i intenzivni politički aspekt cijele priče, u predstavi nema. Ako već nema mitskog 21. poglavlja knjige, od Pograjca se moglo očekivati barem da zatvori okvir koji je sam otvorio, jer ovako se mehanizam naranče svodi na kostimografsku eskapadu i priču koja previše vjerno slijedi predložak.

Slično se može tvrditi i za 'Vampira' Ivice Buljana, ali njegov je predložak bitno kompleksniji za scenski transfer, jer riječ je o poemi Marine Cvetajeve koja je pak obrada narodne legende. Stoga si je redatelj mogao dopustiti za svoj opus pomalo začudan iskorak u etnografiju, barem u prvom dijelu predstave koji se oslanja na folklor koliko i na 'Bal vampira' Polanskog, pogotovo u grotesknom prikazivanju 'svakodnevlja ruskog seljaka'.

'Vampir' je ipak više od toga, pa Buljanov rukopis dolazi na svoje u drugom dijelu predstave, kad provodni motiv više nije ljubavnička opsjednutost nego prokletstvo s odgođenim djelovanjem. Ruske bajke pogodan su materijal i kad se ne bave vampirima, ali val medijskog inzistiranja na krvopijcima ništa ne oduzima predstavi, dok Buljan sasvim čisto i jasno dvostrukim estetičkim mjerilima ove produkcije kao da poručuje da je dobra priča jednostavno dobra priča, ispričana tradicijskim ili novokazališnim alatima, iako je ove posljednje sveo tek na eksplicitno poigravanje s četvrtim zidom.


Nije stoga slučajno za kraj trodnevnog predstavljanja Mladinskog u Zagrebu ostavljena režija Diega de Bree, eksplicitno modernistička vizija 'Zločina i kazne'.

S Dostojevskijevim romanom već su se na pozornicama igrali na različite načine, no De Brea je htio ostati između redukcionizma i spektakularizacije. Rječnikom domaćih repertoara rečeno, između Andrzeja Wajde i Tomija Janežiča s jedne te Aleksandra Ogarjova s druge strane. Karakteristična poetika ovog redatelja 'pristaje' Dostojevskom - eksplozivne geste na granici histerije kojima se prekidaju dugi statični prizori, karikaturalnost sporednih i herojska težina glavnih likova, crna otvorena pozornica sa svjetlom koje definira i pogled i pažnju gledatelja... sve je to fino ukomponirano u predstavu koja, međutim, ni po čemu nije nova. Riječ je o kvalitetnom kazalištu, koje vremenu nastanka ne duguje niti daje.

Pored iskustva donekle drukčijeg repertoara, ovo gostovanje pokazalo je i kako se pomlađuje ansambl, jer Matija Vastl, Primož Bezjak ili Uroš Kaurin izvrsni su izvođači, koji već poznatom kadru Mladinskog daju novu kvalitetu. Kako su ZKM i SMG parnjaci po mnogočemu, a ne samo po imenu, možda bi se kao sljedeći korak mogla očekivati koprodukcija. Ili ćemo se i dalje praviti da se sploh ne razumijemo...

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još