Kazalište KAZALIŠNA KRITIKA

Inteligentan i bezobrazan 'Mjehur od sapunice'

'Kad se već prostituiramo, barem se nemojmo praviti da nas pritom nitko ne vidi i da ne znamo što zaista radimo', glasio bi kratki opis onoga što je, tragom i vlastitog iskustva, kao svoj kazališni prvijenac napisao i režirao enfant terrible primarno filmske režije Ivan-Goran Vitez u 'Mjehuru od sapunice', najnovijem produkcijskom pothvatu Glumačke družine Histrion

Predstava je opis suludog suživota dramskog teatra i televizijskih nazovi dramskih serija, dakle onoga što bi se u klasičnoj, već i zaboravljenoj podjeli, bitno kraće i efektnije, svelo na visoko i nisko u kulturi. Viši ili niži stilovi, ili razlika između njih, bili su 'dozvoljeni' dok se u to vjerovalo. U međuvremenu, hod kapitala po kulturnoj industriji učinio je svoje, i samo se još naivni čude da nacionalni dramski prvaci igraju u nekoliko domaćih dramskih serija, a jasno je što prikriva taj tusti eufemizam, dok ih režira uvaženi akademski kadar, ne onaj koji studira nego onaj koji predaje.

Vitez mjehur nije probušio, unatoč svojem specifičnom humoru koji baš nimalo ne brine za političku korektnost. Međutim, pogodio je brojne bolne točke domaće kulture, među njima i one koje nije pristojno spominjati, ali i one koje jest. Nije, naime, pristojno reći da oni koji po sapunicama igraju rade to zato što od kazališta ne mogu svi živjeti, ali jednako tako nije pristojno reći ni da su među njima i članovi svih gradskih kazališta, pa i nacionalnog, dakle ljudi s pripadajućim statusom i financijskim obeštećenjem.

Oni također pristaju na dramaturško-redateljsko-produkcijske papazjanije i skleparije, koliko god usput tvrdili da je riječ o neprocjenjivom iskustvu koje im dozvoljava da vide malo drukčije lice svoga posla. Pritom su još veće zvijezde, pa ih zato, na sreću općinstva, traže i da plešu i pjevaju u elitnom televizijskom terminu jer to je vrhunac zabave za cijelu obitelj. Zgražati se nad svim tim besmisleno je koliko i glupo, i pokazuje nerazumijevanje sustava u kojem se živi. Zato se sa svime time može tek sprdati, onako kako to radi Vitez Jr.

'Mjehur od sapunice' i sam je sapunica, žanrovski usmjeren i proveden od početka do kraja.

To nije novo ni inovativno, osim u domaćem kontekstu koji se pogleda u sebe i na sebe još uvijek boji, iako mu se ništa, ni realno ni metafizički, ne može dogoditi.

Svjesno izabravši podjelu koja ima iskustva televizijskom produkcijom novijeg datuma, tim relativno bolje plaćenim amalgamom sweat shopova i lukrativnog čvrgarenja, Ivan-Goran Vitez prikazao je taj svijet gotovo kao da je skinuo četvrti zid hangara u kojima se sapunice proizvode i time pokušao dokazati svoju temeljnu tvrdnju – da ništa drugo, i nigdje drugdje, nije nimalo bolje.

Profesionalna nesolidarnost, amaterizam u lošem smislu tog pojma, klanjanje zlatnom teletu dnevnog i tjednog učinka i 'šera', kupovina i prodaja ljudi kao da su roba i njihovo pristajanje da to i budu, za autora i redatelja ove predstave nisu iznimka, nego pravilo svake kapitalističke proizvodnje, bez obzira je li riječ o sapunicama ili kobasicama. Ključni pojmovi su ionako isti: mljeveno meso, šareni omot i neprekinuti niz. Producent u predstavi, svojevrsni svemoćni Big Brother i ujedno tipični snalažljivi skorojević, cijelu filozofiju svodi na jednostavnu formulu: proizvodnja na traci, bez uzbuđenja, ali s pokojim ekscesom poput istospolnog poljupca. Grozno, neprihvatljivo? Možda, ali je gledano. I sponzorirano.

Svi oni koji su se žalili na tretman glumačkog roblja u sapunicama trebali bi pogledati 'Mjehur od sapunice' samo zato da čuju kako se publika smije na sasvim realne prikaze urota, zabranjenih ljubavi, pa i zasluženo odmorenih u zaleđu kako ih plošno, i baš zato u ovom registru sasvim solidno, tumače Sanja Marin, Iva Visković, Ivica Pucar, Ivica Zadro i Ivan Glowatzky. Predstava nije reality šou , iako nije ni daleko jer teško je vjerovati da u kapitalizmom pokrenutoj privatnoj produkciji koju plaća nacionalan televizija javnim novcem, bilo što drukčije funkcionira. A to da je glavna spletkarica tek sporedna figura, dokaz je da autor i redatelj još uvijek ostavlja neku, iako poprilično ciničnu, nadu pepeljugama iz tog istog zaleđa. U zbilji, one su za svoj rad potplaćene i, konačno, prevarene.

No, ni po tome ovaj komad nije izuzetak, sličnih zapleta s divljim ružama u raljama tvornica snova i novca ima napretek, podjednako na malom kao i na velikom ekranu. Iako nešto inteligentnija i bezobraznija, 'Mjehur od sapunice' jednako je potrošna roba kao i ono čemu se ruga i lako bi mogao, a možda i trebao, dobiti svoj televizijski termin. Zaslužuje li upravo zato biti u kazalištu? Da, ukoliko se kazališta svodi, ili je svedeno, na sapunicu.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još