Kazalište KAZALIŠNA KRITKA

Rijeka drugorazredne dubine

Ima stvari o kojima se ni u jednoj kući ne govori i u svakoj kući ima stvari o kojima se ne govori. Svaka je obitelj takva, drži za sebe ono što drugi ne bi smjeli čuti, drži u sebi ono što ni sama ne može izgovoriti, čuva ono malo što ima u strahu da ne bi imala još manje i nada se da će rane same zacijeliti. O svemu tome, a najviše o nužnosti da se najprije izgovori, pa da se govori i tek onda da se zaista i razgovara, priča' nova produkcija Dramskog kazališta Gavella, ruralna sentimentalna drama Elvisa Bošnjaka 'Nosi nas rijeka'

Bošnjak je jedan iz one devedesetih stasale grupe glumaca koji se nisu mogli zadovoljiti tek stajanjem na pozornici. Dotad tek jedan od boljih u ansamblu splitskog HNK, napisao je najprije zatvorsku dramu 'Otac', no ona se, iako je sasvim solidan komad psihološkog trilera, pokazala tek svojevrsnom vježbom za navodno čehovljevski izlet u zaboravljeno i potisnuto uslijed, naslovnom metaforikom rečeno, rijeke života.

Zaboravljeno i potisnuto ne odnosi se samo na zaleđe kao mjesto radnje, nego i na potisnuto koje dolazi sa svima koji nisu riješili nešto u sebi, što god to bilo.

Kvalitetno napisan komad, promišljene strukture i standardno, ali ipak vješto profiliranih likova, danas, međutim, izgleda i zvuči kao gotov predložak raspisan po pravilima svake škole kreativnog pisanja, s dovoljnom količinom zavodljivih detalja, linijom građenja napetosti i velikim finalom.

Među tim detaljima prvenstveno je smještaj u neimenovano selo Zagore, dovoljno blizu nekog većeg grada i dovoljno daleko od Zagreba gdje se odlazi na studij.

Uz takav geografski položaj dolazi i jezik, specifičan u svemu što mu je upisano i pripisano, koji na pozornici ne može ne podsjetiti na Brešana i Matišića, dok upućenije podsjeća da se čak ni Branko Brezovec nije usudio posegnuti za idiomom kad je Krležinu 'U agoniji' premjestio u Cetinsku krajinu.

S izuzetkom Matišićevih 'Anđela Babilona', gdje je jezik gotovo jedno od glavnih lica, domaća se drama rijetko bavi time kako se govori, zaboravljajući pritom da to 'kako' često određuje i 'što'.

Na tu kartu pokušava igrati Bošnjak u 'Nosi nas rijeka', ali pogrešno bi bilo šturost izraza pripisati tek specifičnosti podneblja i pripadajuće škrtosti pri artikulaciji vokala. Drama o obitelji čiji članovi nose svoje samostvorene ili samonametnute terete kao psi koji svoje rane ližu u samoći ne mora biti specifičnost ruralnog kraja jer ista priča lako bi se mogla dogoditi i u Konavlima, Oroslavju ili Orahovici, baš kao i u središtu 'melting pota' metropole. U ovom posljednjem, po zakonu velikih brojeva, vjerojatno i češće.

Tragedija koja ne želi proći, svjetonazorna neslaganja i obavezna rasprava oko nasljedstva i davno počinjene, a neoplakane nepravde, sastavni je dio svake obiteljske priče koja je na svoj posebna način nesretna. Ogoli li se od specifičnosti koje nosi regija, od govora do rituala s uzgojem, klanjem i obradom svinja, ili 'prasadi', 'Nosi nas rijeka' obična je lijepo složena komorna priča, kao stvorena za niskobudžetni televizijski film.

Od nje je teško napraviti spektakl tipa 'Što je muškarac bez brkova', a nema ni potencijal legende poput 'Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja'. Nažalost, njezin se potencijal isplatio praizvedbom 2002. u režiji Nenni Delmestre, produkcijom koja je poharala domaće festivale i nagrade. Ostatak njezinog života svodit će se na povremena pojavljivanja na pozornici manjih kazališta i to joj zaista treba poželjeti jer domaće drame rijetko imaju sreću živjeti na sceni više nego jedanput.

Krešimir Dolenčić svega je toga bio svjestan i nije želio iz teksta izvlačiti više od onoga što sam nudi. No, nije mu bilo mrsko u vremenima krize obilno predstavu napuniti mesom i činjenica je da i premijerna publika uzdahom reagira na količinu najprije svježe, a kasnije i u pršute pretvorene svinjetine.

Nezanemariv je to obol trenutku koji pokazuje i cinizam kazališta i njegovu potencijalnu raskoš jer i svinjski but na pozornici, očito, danas može imati istu funkciju zbog koje je svojedobno, tijekom prošle ovako duboke krize, Hollywood proglašen tvornicom snova. Sve ostalo u ovoj predstavi manje je važno, od činjenice da je Amar Bukvić uspješno 'tvrdo' odradio svoju prvu ulogu u stalnom angažmanu, preko uvjerljivosti kakvu Darko Milas već dugo nije imao, djelomično i zato što mu nije pružena prava prilika, pa do Siniše Ružića u simpatičnoj, gotovo po mjeri skrojenoj, ali ipak sporednoj roli.

Nitko se, međutim, ne ističe, jer ova priča je jednostavna i samozatajna, i namjerno ne zavodi osim realizmom i porukom da se razgovarati mora jer postoji i nešto važnije od 'prasadi'. Takvog zaključka ne bi se posramila ni reklama za šunku u ovitku.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još